Postoje čaše kojima ne vidiš dno.
Nepoznati autor

Postoje razne priče o čašama. Čašu sam uvijek vezao uz nešto što se lako zamijeni ili nadomjesti, ali i uz nešto što je krhko i što reže. Kada bi netko od nas u kući razbio čašu, nikad nitko nije žalio što bi se razbila, samo bi odmah netko doviknuo: ,,Ah, to je samo čaša!”, ali i: „Pazi se! Najvažnije je da se nitko ne poreže!” Ali opet, čaša nas uči životu. Jedan čovjek, koji je doživio puno tragedija, prišao mi je i rekao: „Ja sam život uvijek promatrao kroz polupraznu čašu. Nisam bio čovjek koji se žalio što je čaša poluprazna, već sam uvijek bio zadovoljan što je čaša polupuna. Mnogi promatraju život kroz to što im nedostaje, a ja promatram život kroz to što već imam. Zadovoljan sam onim što imam, a nisam nezahvalan zbog onog što nemam!” Nadalje, kad je u pitanju čaša, postoji običaj podizanja čašâ, nazdravljanja ili kucanja čašama u društvu. Star je stotinama godina, a postoje razne teorije o tome kako je nastao. Dizanje čaša uvis ili kucanje čašama rasprostranjeno je kako kod nas, tako i u mnogim kulturama svijeta. Nazdravlja se kada postoji neki poseban razlog za to: u čast nekoj određenoj osobi ili jednostavno kao izraz dobrog raspoloženja. Jedna od teorija taj običaj povezuje uz gestu povjerenja i poštovanja. Kucanjem bi se malo pića prelilo iz čaše u čašu, čime je domaćin pokazivao gostu da nema otrova u piću, a gledanje u oči je samo još jedan pokazatelj tog povjerenja, odnosno pokazivanjem očiju iskazujemo svoje namjere. U srednjem vijeku na dvorovima zapadne Europe neprijatelji su ubijani sipanjem otrova u vino. Nakon što se za ovu ,,tajnu” pročulo, da bi pridobili povjerenje gostiju, domaćini bi na velikim gozbama snažno sudarali svoje čaše s čašama gostiju, ne bi li im se pića izmiješala, a gosti su bili sigurni da se u njihovim čašama ne krije otrov. Otuda i običaj da domaćin uvijek prvi proba vino prije nego ga ponudi gostu.

Prelijevamo li mi danas vino iz svojih čaša u tuđe?! Vide li drugi u našim čašama dobrotu ili otrov?

Jesu li naše čaše pune dobrog vina ili ga čuvamo samo za sebe, a drugima što ostane?! Možda nikad kao danas ljudi nisu imali različitije čaše! Danas svatko ima svoju čašu ili šalicu. Na njoj čak i pišu naša vlastita imena kako ju ne bi slučajno netko drugi uzeo ili se njome poslužio. Ako netko uzme moju čašu ili šalicu s natpisom, upozorit ću ga: „Zašto si uzeo moju šalicu?! Zar nisi vidio da moje ime piše na njoj?!” Nije važno što je čovjek bio žedan i poslužio se čašom i tako utažio žeđ, već je problem što je uzeo baš moju čašu! Iz te čaše pijem samo ja! Zato su ljudi danas žedni ljubavi jer svi imamo svoje vlastite čaše ili šalice. Kao što presuši i umre ljubav, tako i umiru oni koji nemaju iz čega piti.

Papa Franjo je jednom ispričao priču o čaši i tako objasnio položaj suvremenog čovjeka. Papa kaže da ljudi, pogotovo oni bogatiji, se ponašaju kao da imaju svoju vlastitu čašu. Većinom je ta čaša velika, ogromna. Potrebno je puno tekućine da se ona napuni do vrha. I ti bogataši kažu da će biti zadovoljni ako se jednog dana čaša napuni do vrha jer će to sve biti njihovo, a ono što se bude prelijevalo iz čaše, pripast će siromašnima. Ali ne bude tako! Kaže papa Franjo: ,,Kada se tim ljudima napuni čaša do vrha, oni iznenada zažele još veću čašu te odjednom čaša ‘poraste’ i tako iznova se prestane prelijevati. Budući da je čaša ‘narasla’, treba je ponovno napuniti.“ Pohlepni ljudi nikad neće imati čaše života” koje se prelijevaju. Uvijek im je malo i nikada im nije dosta. Ako je čaša slika života, odgovori sebi na najvažnija pitanja: Prelijeva li se milost iz tvoje čaše života i drugima? Hra- ni li tvoja čaša druge? Ili tvoja čaša života iznova ,,raste”, samo da se ne bi nikad prelila i da drugi ne bi nešto dobili od našeg životnog vina?

Izvor: Fra Goran Azinović, “Utisnuti tragovi”, Matica hrvatska, ogranak Čitluk, 2018.