Veliki korak u produbljivanju našeg nasljedovanja Isusa je priznanje, u svoj poniznosti, da nam Bog daje sve. Sve što imamo i što jesmo je zbog Božje milostive velikodušnosti.

Ako živimo po Duhu, postižemo vječni život. Zato hrabro krenimo u duhovnu borbu protiv tjelesnih grijeha, odnosno razapnimo tijelo sa strastima i požudama da bismo već ovdje uživali plodove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22-24).

Zagovornik je duhovnih zvanja, a blaženim ga je 1999. godine, zajedno sa 107 drugih poljskih mučenika iz Drugog svjetskog rata, proglasio papa Ivan Pavao II.

Možemo biti jednako zahvalni za učenja Evanđelja i crkvene nauke koji su veliki dar. Kroz ove doktrine možemo učiti o Bogu, ljudima, Crkvi i sakramentima, molitvi i životu kao katolici. Izvori učenja Crkve nisu ljudski razum ili mišljenje, već dolaze iz Svetog pisma i Svete Tradicije, uz posredovanje Crkvenog Učiteljstva. Možemo se pouzdati da je ono što Crkva naučava istinito jer je objavljeno od Boga i tako živimo u skladu s istinom koju ona uči.

"Samo trebaš skupiti hrabrosti i pustiti sve ono što ne možeš promijeniti".

Tema Duhovno-duhovite večeri u utorak, 31. svibnja bila je Antunovski hod mladih, a u emisiji su gostovali mladi koji su već sudjelovali i koji će ponovno sudjelovati na Antunovskom hodu mladih. Urednik i voditelj emisije je fra Stjepan Brčina.

U mjesecu svibnju bio je rođendan velikog siročeta poznatog svima — pape sv. Ivana Pavla II. Možda znate da mu je majka umrla kad mu je bilo samo devet godina. Njegov stariji brat, perspektivni mladi liječnik, umro je kada je Karol Wojtyla imao samo dvanaest godina. A njegov voljeni otac, koji je toliko inspirirao njegovu vjeru, umro je kad je Karol bio na fakultetu. Čovjek kojeg je vidjelo i fotografiralo više ljudi nego itko drugi u povijesti – papa, vidljivi poglavar svjetske vjerničke obitelji – nije imao obitelj.

Na igralištu gdje su se moji sinovi igrali kao djeca, često bi stali usred brčkanja i trčali do mene. Dodirnuli bi mi ruku ili se naslonili na mene bez daha prije nego što bi se vratili na bilo koju igru ​​koja bi ih zaokupila. Bilo je to kao da sam ja stanica za punjenje baterija – ali ne kao poticaj njihovoj energiji, koja je bila bezgranična, već da im napunu dušu. Tata je ovdje; sigurni smo.

Stvoreni smo za sjedinjenje s Kristom – ne samo za prijateljstvo ili neobaveznu vezu. Kad je moj muž odsutan, nedostaje mi na drugačiji način nego prijateljica. Mogu proći tjedni, a da ne vidim prijatelje, iako mi sigurno nedostaju, no ipak to me ne boli na isti način. Takva vrsta boli samo je nagovještaj boli koju trebamo imati za Krista. U svom djelu Zamak duše, sveta Terezija Avilska ovu bol naziva slatkom boli. Iako je bol od čežnje za Isusom bolna, to je bol koja je slađa od najveće sreće koju svijet može ponuditi.

Pohod je jedno od mojih najdražih otajstava krunice za razmatranje, osobito otkako sam postala majka. Iako su uvelike razdvojene godinama, Marija i Elizabeta suočavaju se s istim životnim iskustvom - prvom trudnoćom. U vrijeme prije nego što su online grupe ili društveni mediji bili usmjereni na povezivanje novih majki, žena se morala osloniti na odnose koje je imala s drugim ženama, kako bi obradila i pripremila se za iskustva poput majčinstva.