O mlađem sinu i Milosrdnom ocu u svjetlu liturgijskih čitanja četvrte korizmene nedjelje, promišlja o. Arkadiusz Krasicki, CSSp, donedavni studentski kapelan u Osijeku koji sada predaje biblijske predmete na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Stvaranje čovjeka je veliko Božje djelo, ali postoji još veće od toga. Stvaranje anđela, neba i zemlje je veliko djelo, ali postoji još veće od njega. To jest opravdanje. Opravdanje prekoračuje stvaranje pravednih anđela, neba i zemlje. Opravdanje je najsavršenije djelo Božje ljubavi objavljenoj u Isusu Kristu i podijeljenoj po Duhu Svetom.

Sin odlazi od oca s polovicom, ali ne svojega, nego očeva imanja. On nije stekao taj novac. Osim toga uzeo je dio koji bi mu možda pripao, ali tek nakon očeve smrti. Uzima samovoljno, naređujući ocu. Ta nas slika upućuje na Adama i Evu u raju kada sami posežu za onim što im ne pripada. To je slika o nama. To je slika grijeha.

Biblijski tekst govori o rasipnom sinu. Ali iza te riječi (grč. asotos) skriva se više od rasipnosti. Zapravo, bogatstvo su i raskoš postale za rasipnog sina zatvorom. Grčka riječ govori o beznađu, o čovjeku kojem nema više spasa, koji mora umrijeti u bolovima i samoći. Ta riječ označava i čovjeka koji je toliko bolestan da mu nema pomoći.

Nadalje, označava stanje iz kojeg više nema izlaza. To je takav čovjek kojeg su zarobile ovisnosti, do tog stupnja da nema terapije koja bi mu pomogla.

Osim beznadnog stanja, mlađi sin proživljava i stid. U biblijskom jeziku, stid je golotinja. Stid ga je zatvorio u zatvor u kojem nema nade za oprost. Možda si i ti bio u takvoj situaciji. Teško je živjeti u takvom stanju kada misliš da osoba koju si povrijedio ti ne želi pružiti oprost. Ti poduzimaš sve, ali stid te paralizira. Želiš se pokrenuti, ali ne možeš. To je zatvor, muka i propadanje. To je trenutak kada govoriš: Gore od ovoga, ne može biti.

Nepoznato ime sina, vlasnika svinja i zemlje ukazuju na dramaturgiju: niže od ovoga se ne može pasti. Ali ta beznadna situacija može postati trampolinom promjene. Alkoholičar, kojemu žena iznova pegla košulje i sprema ručak, nikada neće osjetiti dno i neće se promijeniti. Potreban je snažan impuls.

Zašto baš svinje? Za Židove svinja je životinja koja simbolizira nečistoću i grijeh te povratak u stare ovisnosti. Isus je istjerao demone iz opsjednutog upravo u svinje. Sveti Petar koristi taj izraz kada se netko vraća u istu ovisnost i grijeh (usp. 2Pt2,20-22). Sin je čuvao svinje, to znači čuvao svoje grijehe, hranio svoje ovisnosti i predavao se strastima. Zapravo, nije uživao u grijesima, nego su njegovi grijesi iskoristili njega sve do propasti, do nezasićene gladi.

U tom beznađu sin počinje razmišljati: Oče, sagriješih! Nisam više tvoj sin. Ovo je presudna rečenica. On je to pomislio kada je došao k sebi. To je taj povratak ocu. Znači, bio je negdje daleko, u nepoznatoj zemlji, ali sada dolazi sebi. Vraća se ocu. Sastavlja govor u kojem se odriče sinovstva zbog stida. Slična se situacija dogodila u Edenu, nakon iskušenja. Stid su i strah pred Bogom vladali u srcu Adama i Eve. Zmija je zavela prvog čovjeka.

Usta i pođe svome ocu. Dok je još bio daleko njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. To je bilo duboko ganuće, unutarnji zahvat, bol srca koja pokreće milost i milosrđe. U evanđelju, na više mjesta susrećemo taj izraz u odnosu na Isusa i njegovo milosrdno srce (Mt 9,36. 14,14. 15,32. 20,34; Lk 7,13. 10,33.). Otac je bio ganut, ali ne sinovljevim vrlinama, nego katastrofalnim stanjem svoga djeteta! U njegovom srcu buknulo je milosrđe. Toliko je bio ganut da je učinio ono što muškarci onog Istoka nikada ne činjaše. Istrčavanje pred dijete makar je bio i pobjednik nikada nije priličilo ocu. To je mogla samo majka. Upravo to čini otac. I kada sin pokušava izgovoriti svoj govor o odreknuću sinovstva, otac ga prekida. On je OPRAVDAO svoga sina, koji zauvijek ostaje njegovim sinom jer je on to bio od samoga početka.

Opravdati nekoga ne znači reći da ne treba mariti za grijeh, nego darovati mu pravednost koju nikada nije imao. To je dokaz poštovanja prema onomu koji se vraća. Bog nas čeka. On prekriva našu golotinju stida najboljom kožom – tijelom svoga Sina po kojem dolazi opravdanje razliveno po Duhu Svetom. Otac uvijek čeka. To je usporedivo sa okolnošću u kojoj bismo darovali milion kuna lopovu koji nas je prethodno pokrao i priznali da su to njegovi novci iako nisu. Opravdati nekoga, to znači dati nekome svetost, iako mu nije stalo do nje.

I netko će pitati: Što je sa starijim bratom? Mislim da i on ima isti problem kao i njegov mlađi brat. Otišao je od oca, iako s njim živi, osjeća stid, iako stalno nosi odjeću. Njegov je život pun paradoksa i kontradiktornosti. Dok to ne shvati, bit će mu muka.