"Ne može se pronaći volju Božju ako si prije toga ne predočimo jauk obespravljenih, strah bolesnih, tugu ostavljenih, smrt duše onih koji su u teškom grijehu… Bol obitelji koje žive u nasilju, jeku praznine besmisla onih koji ne poznaju Boga… - Ne može ako smo zaboravili da to Krist viče u svakomu od njih i doziva nas", poručuje pater Ike Mandurić.
Razmišljanje patra Ike Mandurića prenosimo s Facebooka:
Ne može se pronaći volju Božju ako si prije toga ne predočimo jauk obespravljenih, strah bolesnih, tugu ostavljenih, smrt duše onih koji su u teškom grijehu… Bol obitelji koje žive u nasilju, jeku praznine besmisla onih koji ne poznaju Boga… – Ne može ako smo zaboravili da to Krist viče u svakomu od njih i doziva nas…
Ne može se tražiti volja Božja samo ili prvenstveno s fokusom na vlastite osjećaje, vlastiti mir i sklad života.
Ne može se tražiti volja Božja samo ili prvenstveno s fokusom na vlastite osjećaje, vlastiti mir i sklad života. Jer, „Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio!“. Ako maknemo ono prvo, svi zaključci oko toga što je volja Božja za nas – iako će nas možda dovesti do ugode i utjehe – jer ćemo se maknuti od stresa, neizvjesnosti, drame napetosti u susretu s novim i nepripremljenim… – bit će krivi, jer ćemo biti daleko od nje; bit ćemo izvan svih važnih događanja u svijetu – i promašiti život.
Ako u onom što smo vidjeli kao Volju Božju, nema iscrpljivanja, iznemoglosti, raspetosti, osjećaja nemoći u nedostatku vremena, snaga i resursa – ako onome što vidimo kao Volju Božju nedostaju sva ta granična stanja – pa i umiranje na nekom križu – onda posve sigurno to možemo odbaciti kao neku tešku perfidnu prevaru.
I krenuti iznova, predočivši sebi zvuk trublje Krista Kralja koji nas šalje da idemo po svem svijetu; Kristovo poistovjećivanje sa svim grešnicima i bolesnima; svim potrebitima.
I krenuti iznova, predočivši sebi zvuk trublje Krista Kralja koji nas šalje da idemo po svem svijetu; Kristovo poistovjećivanje sa svim grešnicima i bolesnima; svim potrebitima; predočiti sebi njegov užurbani korak, žuljave noge, iscrpljeno tijelo, i duboku žeđ za svakom dušom; i čekati sve dok nas ne obuzme isti žar, i spremnost da sebe same razdamo za drugoga… Kao Ksavera, kao sv. Pavla, kao Antu Gabrića, kao branitelje u Domovinskom ratu, kao patra Cveka…
I eto nas na dobrom početku.