Ljudska sposobnost da se bavi stvarima, ističe Jordan Peterson, na neki je način vlastitost naše naravi, prenosi Aleteia.

Pozornost u molitvi

Poznata nam je priča o hromom čovjeku koji je prosio na vatima Hrama. Ugledao je apostole Petra i Ivana kako ulaze na molitvu te ih molio za milostinju. Petar i Ivan su ga pogledali i poručili mu: “Pogledaj nas!” Hromi im je posvetio svu svoju pažnju, nadajući se da će od njih nešto dobiti. Iscjeljenje koje tražimo u životu počinje davanjem cijele naše pažnje Bogu u molitvi.

Iscjeljenje koje tražimo u životu počinje davanjem cijele naše pažnje Bogu u molitvi.

Kroz cijelo Sveto pismo Bog nas s ljubavlju poziva da mu posvetimo svoju pažnju. Po proroku Izaiji Gospodin poziva: “Pomno me slušaj, puče moj, počujte me narodi” (Iz 51,4). Bog ponavlja u Mudrim izrekama: “Pazi na moje riječi. … Prigni uho mojoj razboritosti” (Izr 4,20; 5,1). Čemu ovo inzistiranje na pažljivosti?

Mudre izreke nas također upućuju na to da će se obogatiti onaj tko je pažljiv prema svome gospodaru. Vlastitost pažnje uvijek gleda dobro drugoga, a ne nas samih. Nadalje, ona nas udaljava od nas samih i omogućuje preobrazbu srca.  Prema ohrabrujućim riječima Mudrih izreka, “Tko pazi na svoj put, čuva svoj život” (Izr 16,17).

Vlastitost pažnje uvijek gleda dobro drugoga, a ne nas samih. Nadalje, ona nas udaljava od nas samih i omogućuje preobrazbu srca.

Pozornost u molitvi predstavlja napetost između onoga što se natječe za moju pozornost i otajstva na koje trebam ostati usredotočen. Pozornost u molitvi je promišljena odluka da se čini ono što Isus kaže: “Uzmite k srcu ove moje riječi” (Lk 9,44).

Apostoli su naglašavali važnost pažnje i njezinih beskrajnih dobrobiti. “Cijela moja pažnja”, priznaje sveti Pavao, “je na ciljnoj liniji dok trčim prema nagradi na koju me Bog poziva – spoznati dubinu i širinu ljubavi Božje” (Ef 3,19). Hoćemo li poslušati apostole ili ćemo i dalje nastaviti po svome?