„Ne mogu više. Ovo nije život“, samo su neke od misli s kojima sam se suočavao. A što se onda dogodilo?

Moć iskrenog vapaja

Dok su drugi mislili da sam pobožan, ja sam bio očajan. Dok su drugi mislili da odlazim na euharistijsko klanjanje jer uživam u molitvi, odlazio sam jer sam vjerovao da može biti bolje. Nisam nešto osjećao, nego vjerovao.

Priznao sam da sam nemoćan. Priznao sam da ne mogu nositi svoj križ sam. Vapio sam. Želja za susretom s Bogom i izlaskom iz depresije bila je jača od muke koja me pritisnula.

Tu sam se počeo otvarati – pred Njime. Prožvakao sam gotovo svaki Psalam u kojem je izražena muka i jad onoga koji vapi Bogu.

Nisam znao kako bih drugačije molio. Pronalazio sam se u Psalmima. Bilo da je riječ o Psalmu 25, 86, 87, 88.. Nije bilo bitno. Pronalazio sam u svakome barem nešto, pri tome misleći „ovo kao da sam ja napisao“.

Dok su drugi mislili da odlazim na euharistijsko klanjanje jer uživam u molitvi, odlazio sam jer sam vjerovao da može biti bolje. Nisam nešto osjećao, nego vjerovao.

Krenuo sam se zanimati i za to kakav je Bog. Rijetke su stranice u Evanđeljima koje nisu označene markerom ili riječi koje nisu zaokružene kemijskom olovkom. Počeo sam otkrivati da i Bog ima emocije, nije netko tko je strog i namršten.

Sjećam se, oduševljavao sam se Isusom koji ozdravlja, koji suosjeća, kojem je stalo do čovjeka. Isus koji plače zbog smrti prijatelja… sve me to poticalo na još žarču molitvu.

Rijetke su stranice u Evanđeljima koje nisu označene markerom ili riječi koje nisu zaokružene kemijskom olovkom. Počeo sam otkrivati da i Bog ima emocije, nije netko tko je strog i namršten.

Čitao sam i Joba, pronalazio sam se i u njegovoj muci. Znao sam da je ova moja situacija kroz koju prolazim jedino što imam – moja polazišna točka. Ne postoji nešto idealno, nisam idealan, poslužio sam se i okoristio vlastitom patnjom.

Smisao je prisutan i onda kada ga ne vidimo

Onaj koji je pročitao u cijelosti Knjigu o Jobu zna da je Job u svojoj patnji susreo Boga. Piše –  Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.

Prožvakao sam gotovo svaki Psalam u kojem je izražena muka i jad onoga koji vapi Bogu.

Vapaji su bili jedino što sam imao. I nisam odustajao, bio sam dosadan. A Gospodin Bog djelovao je providonosno. Dao mi je do znanja da čuje moju molitvu. Dao mi je do znanja da nisam sam. U moj život slao je ljude, slao je događaje koji su iziskivali promjenu srca i obraćenje.

Nekada nisam vjerovao, ali sam barem imao želju za vjerovati. Gospodinu Bogu je i to bilo dovoljno. Bilo je mučno, ali danas sve gledam sa zahvalnošću. Znam koliko me vlastita patnja izgradila i očvrstila.

Znao sam da je ova moja situacija kroz koju prolazim jedino što imam – moja polazišna točka. Ne postoji nešto idealno, nisam idealan, poslužio sam se i okoristio vlastitom patnjom.

Što želim tebi? Zašto sam htio ovo podijeliti? Jer želim da te patnja kroz koju prolaziš ne smrvi, nego da dopustiš Gospodinu Bogu da te susretne u tvojoj muci. Želim ti da zavapiš i budeš uporna/ uporna.

Vapaji su bili jedino što sam imao. I nisam odustajao, bio sam dosadan.

Gospodin Bog je smrt na križu pretvorio u uskrsnuće? I dalje misliš da mu je nemoguće pomoći ti? Probaj s vapajem.. Ali – iskrenim vapajem. Iskrenom molitvom. Ne naučenim obrascem.