Viktor Frankl je na jednom mjestu zapisao: Kada više ne mogu mijenjati situaciju u kojoj se nalazim, pozvan sam mijenjati sebe. Ista analogija vrijedi i u kontekstu međuljudskih odnosa, točnije – u kontekstu onih ljudi na koje ne možemo utjecati, a koji svojim ponašanjem utječu na nas.

Potrebno je razjasniti na samom početku ovog promišljanja da ovaj članak ne donosi razne metode za mijenjanje drugih, već nekoliko prijedloga za eventualno mijenjanje nas samih. Priroda kiše je uvijek ista, pa ipak od nje raste trnje u pustinji i cvijeće u vrtu, kaže stara arapska poslovica. Primjenjujući tu poslovicu u ovom kontekstu pitanje koje preostaje je – kako ti, dragi čitatelju koristiš “kišu” drugih ljudi? Kao prigodu za mrmljanje ili za rast?

Problem nije u meni. Ili možda je?

Primjećuješ li da u odnosima s ljudima koji te opterećuju nerijetko ispadaš žrtva? “Ponaša se ovako, napravio je to, rekao mi je ono…; samo su neki od izričaja kojima se žalimo na one koji nas tlače. Zanimljivo je da ti isti ljudi u većini slučajeva svog (lošeg) ponašanja uopće nisu niti svjesni. Zapamti, njima je dobro, ti si taj koji imaš problem s njima.

Prije nego “zaglibiš” u duhovnost, te takve ljude počneš poimati kao neprijatelje za koje treba moliti (što nije loše, jer treba moliti), mislim da je dobro razumjeti nekoliko osnovnih stvari. Prva je ta da se u duhovnost ne bježi. Stvari ne radimo samo zato “jer je Bog tako rekao”, budući da autentična duhovnost počiva na zahvalnosti, a ne na prisilama. Dok god nemamo iskrene motive u suočavanju s ovom problematikom, neprestano ćemo osjećati frustraciju pod krinkom pobožnih misli da smo dobri i da molimo za one koji nas živciraju.

Zlo i grijeh nikada ne treba opravdavati, već prokazivati, što je dobro znati u promišljanju ove stvarnosti.

Čini mi se da mnogi ljudi preskaču pitanje – što je to što me naživciralo kod određene osobe i zašto? Kako to da ponašanje te osobe ljuti mene, ali ne i mog prijatelja? Koje emocije su probuđene postupkom određenih ljudi i na što me podsjeća ovaj događaj? Dok ovo pišem, čini mi se da se može pojaviti prizvuk relativizacije zla koji nam drugi nanose. Naravno, to nije nakana ovog članka. Zlo i grijeh nikada ne treba opravdavati, već prokazivati, što je dobro znati u promišljanju ove stvarnosti.

Priroda kiše je uvijek ista, pa ipak od nje raste trnje u pustinji i cvijeće u vrtu.

Naravno da sam pozvan moliti posebno za one koji mi ne čine dobro, ali u toj “pobožnoj praksi” koju možda i ne razumijem (misleći da nešto samo moram jer je to Bog rekao) – a bježeći u nju, ne mogu razumjeti niti samog sebe. Svaka životna situacija predstavlja poziv na nešto. U biti, uvijek se radi o pozivu na to da ojačamo našu vjeru, ufanje i ljubav. Prepoznajemo li to?

Umjesto zaključka

Svaka životna situacija od nas traži reakciju, tj. određeni odgovor. Ne mislim na to da ćemo nevolje uvijek dočekati radosno i ispunjeno (bilo bi čudno da je tako), ali mislim na to da bi ih trebali doživljavati kao priliku za rast. Ista analogija vrijedi i u odnosu s drugima, posebno s onima s kojima nam je teško funkcionirati.

Uvijek se radi o pozivu na to da ojačamo našu vjeru, ufanje i ljubav.

U duhovnom životu poznavanje sebe od velike je važnosti. Kao što je važno poznavati svoje dobre strane, dobro je poznavati i svoje manjkavosti te ih u hodu s Kristom nastojati ispraviti. Zanimljivo je kako neke nesavršenosti nećemo uspjeti nadvladati onom brzinom kojom bismo to htjeli, već ćemo morati biti strpljivi prema samima sebi i “podnositi sebe takvima kakvi jesmo”, kao što je ponavljala sv. Mala Terezija.

Sve dok ne razumijem sebe, neću moći razumjeti niti druge. Neću moći shvatiti zašto se ta osoba tako ponaša, a osim toga, neću niti biti sposoban shvatiti što je to što tu osobu navodi do toga da se ponaša na određeni način. Bit ću pun osude, a ne razumijevanja.

Dok god nemamo iskrene motive u suočavanju s ovom problematikom, neprestano ćemo osjećati frustraciju pod krinkom pobožnih misli da smo dobri i da molimo za one koji nas živciraju.

Stoga, umjesto da izbjegavaš te osobe, umjesto da trošiš vrijeme i gubiš unutarnji mir smišljajući razno razne obrane i razloge zbog kojih si ti u pravu, a drugi nisu – zastani i promisli. I naravno, ne zaboravi moliti. Ali – ne jer moraš ili jer je “Bog tako rekao”, već iz zahvalnosti i ljubavi.