Kyrie eleison/Christe eleison kao zaziv, poklik, vapaj  

Kyrie eleison je vrlo stari liturgijski zaziv koji je nastao na kršćanskom Istoku u 2. stoljeću. Nastao je kao odgovor zbora ili puka na zaziv svećenika (ili đakona). Postao je sastavni dio misnoga slavlja, liturgije. Potpuni je tekst zaziva bio: Kyrie eleison 3 puta, Christe eleison 3 puta, Kyrie eleison 3 puta. Zaziv je na Zapadu (V. st.) preuzet iz istočne liturgije i u latinski liturgijski jezik i održao se u grčkom liku sve do Drugoga vatikanskog sabora kad je umjesto latinskoga uveden narodni jezik. Recitira se u prvom dijelu mise (odnosno pjeva se kao prvi stavak svečane pjevane mise), u litanijama i drugdje. Valja spomenuti  da su prvi evangelizatori Rima znali grčki bolje nego latinski i da je grčki bio i u katakombama liturgijski jezik. Pomalo se u Rimu i uopće na kršćanskom Zapadu ustalio latinski liturgijski jezik, ali je zadržan grčki liturgijski zaziv Kyrie eleison u prvom dijelu mise na latinskom jeziku. Drugi vatikanski sabor uvodi narodni jezik u bogoslužje. Kako se latinski jezik kao liturgijski potiskuje, s njim se rjeđe pojavljuje i taj stari izvorno grčki zaziv koji se dugo upotrebljavao gotovo u svim kršćanskim liturgijama. Staroslavensko bogoslužje taj zaziv prevodi: Gospodi, pomiluj! U današnjem hrvatskom liturgijskom jeziku to prevodimo: Gospodine, smiluj se!

Zašto se grčki jezik, pa i zaziv Kyrie eleison upotrebljavao i u katakombskom Rimu i šire, objasnit će nam poznata izreka Graetia capta ferum victorem cepit … (Osvojena Grčka osvojila je divljeg pobjednika …). Znamo da je Rim osvojio Grčku, ali je Grčka svojom kulturom, umjetnošću i jezikom „osvojila“ Rim. Zaziv  Kyrie eleison na kršćanskom Zapadu živi je svjedok te poznate činjenice.                                       

Kyrie je vokativ grčke imenice κύριος (kyrios: “gospodin”) i znači “Gospodine!” Eleison, grč. ἐλέησον/ ἐλέισον (eleison”suosjećaj!”) imperativ je glagola ἐλεέω (eleeō „suosjećati“). Christe je vokativ od grč. Χρίστος (Chrístos „Krist“, „Pomazanik“). Po hrvatskim (pa uglavnom i europskim) pravopisnim pravilima trebalo bi Kyrie, Ckriste, Gospodine, Kriste pisati velikim početnim slovom jer se obraćamo Bogu. Budući da je to vokativ, treba ga odvojiti zarezom. Imperativ eleison trebalo bi pisati malim početnim slovom kao običnu, opću riječ. Poslije vokativa i imperativa obično stoji uskličnik. To je u praksi dosta raznoliko. Što se zareza tiče, slično je kao Ave Maria/ Zdravo Marijo, gdje se to shvaća kao jedinstveno ime molitve pa se obično ne razdvaja zarezom. 

Kyrie eleison kao božićna pjesma  

Zaziv, poklik, vapaj Kyrie eleison naslov je jedne od najčešćih hrvatskih božićnih pjesama. I kad je misa na hrvatskom, u božićno se vrijeme pjeva pjesma Kyrie Eleison umjesto hrvatskoga zaziva Gospodine, smiluj se/Kriste, smiluj se …  Božićna pjesma Kyrie eleison je jednostavan primjer tropa u crkvenoj glazbi umetanjem proznog teksta koji ističe neke činjenice u vezi s malim Isusom: Isusovo rođenje – Isus se rodi u štalici, njegovo trpljenje – On za nas trpi čim se rodi i skrovitost rođenja toga Kralja kojemu se samo odabrani dolaze pokloniti – U jasle mora da se skriva.  Tropi kao tema za razmišljanje o nekom otajstvu kao npr. koji si došao liječiti srca slomljena ponekad se dodaju između Gospodine i smiluj se.  U ovoj pjesmi tropi su između cjelovitoga zaziva i završnoga, poticajnog dijela pjesme.       

Nastala je u prvoj polovici 19. stoljeća (1835.) u Međimurju (Kotoriba) i brzo se proširila po svim hrvatskim krajevima.        

Mnoge hrvatske božićne pjesme vrlo su stare, što pokazuju i neka jezična obilježja. Mogli bismo lako pomisliti da je i ova pjesma vrlo stara kad je u nju ugrađen taj starokršćanski i općekršćanski zaziv Kyrie eleison/Christe eleison, ali ipak nije baš tako stara. Nastala je u prvoj polovici 19. stoljeća (1835.) u Međimurju (Kotoriba) i brzo se proširila po svim hrvatskim krajevima. Pjesma je po sadržaju i strukturi vrlo zanimljiva. Ima tri kitice: Prva i treća kitica počinju zazivom, poklikom, vapajem Kyrie eleison, eleison. Druga kitica počinje sa  Christe eleison, eleison. Zatim se nakon zaziva nenametljivo, pripovjedački navode tri spomenute tvrdnje, činjenice u vezi s malim Isusom. Zatim slijedi poticaj, i to: U prvoj i drugoj kitici poticaj je jednak: Pojte pastiri, tamo se njemu poklonite! Treća ima drukčiji poticaj: Pođite kralji, tamo se njemu poklonite! 

Kyrios je naš Gospodin Isus – Djetešce u štalici. Njemu se obraćamo vokativom Kyrie (Gospodine) da nam se smiluje (eleison, smiluj se!).

Kyrios je naš Gospodin Isus – Djetešce u štalici. Njemu se obraćamo vokativom Kyrie (Gospodine) da nam se smiluje (eleison, smiluj se!). Zatim pjevajući razmišljamo o dotičnoj činjenici, temi, otajstvu (1. Isus se rodi u štalici. 2. On za nas trpi čim se rodi. 3. U jasle mora da se skriva.) Pjevajući poticajne stihove (Pojte pastiri,… Pođite kralji, …),  mi se formalno  obraćamo pastirima i kraljima (kraljevima) da se dođu pokloniti velikom Kralju – malom Isusu. Pastiri i kralji su daleko. Ne čuju naše poticaje. To zapravo naš Pastir i Kralj (mali  Isus) pjeva s nama i poziva nas, potiče nas da se dođemo pokloniti njemu i njegovim malenima. Dragi pater Duda (u knjizi Svijeta Razveselitelj) izvrsno zapaža dvoznačnost (ili slučajnu podudarnost u hrvatskom jeziku) glagola pokloniti, pokloniti se/ pokloniti sebe. Najbolji je poklon, dar u kojem se i darivatelj daje, kako piše dragi fra Andrija Bilokapić (na više mjesta u mnogim svojim knjigama).

Divno li je to: Dok molimo Oče naš, i Isus moli s nama. Dok pjevamo Ocu nebeskom, i Isus pjeva s nama.

Sebedarni Otac poklanja svoga Sina. Sebedarni Sin (mali Isus) poklanja sebe. Zapravo naš Pastir i Kralj (mali Isus) pjeva s nama i nas potiče da samo svoje srce poklonimo njemu jer je on BOG(AT) i ništa mu ne treba, a da svoje duhovno i materijalno blago, bogatstvo poklanjamo njegovoj najmanjoj braći. On će to računati kao da smo to njemu darovali, poklonili: “Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25, 45)  Divno li je to: Dok molimo Oče naš, i Isus moli s nama. Dok pjevamo Ocu nebeskom, i Isus pjeva s nama. Dok molimo i pjevamo, osluškujmo što nas Isus moli, što nam Isus pjeva, na što nas potiče, što od nas traži.  On je Put, Istina i Život. (Iv (14, 6).