Današnji nas dan odvodi u neka druga prostranstva, za koja se pitamo što su i gdje su, a ne znamo si dati zadovoljavajući odgovor. Naše su oči, a time i naše misli, usmjerene prema grobu. Da, zvuči pomalo tjeskobno i beznadno. Koliko god se trudili šarenilom predivnoga cvijeća i blještavilom svjetla mnogih lampiona barem donekle prekinuti neshvatljivu grobnu tišinu, dok gledamo u urešene grobove naših najdražih, opet se pitamo: A gdje su? Već proživljena smrtna agonija opet je tu i čini se da nas nije napustila. Ili, bolje da ovu rečenicu preokrenemo: mi se i dalje čvrsto držimo tuge ne želeći napustiti taj osjećaj, jer mislimo da ćemo tako iznevjeriti svoje drage pokojne. U ovim danima vrijeme je da se trgnemo i da otvorimo oči srca za već odavno izgovorenu Božju Riječ.

Gotovo uvijek kažemo da su nas naši najdraži prerano napustili. Naravno, uvijek težimo za time da što dulje živimo na zemlji. Iako vjerujemo u vječni život, iako znamo za uskrsnuće, mi se i dalje čvrsto držimo ovozemaljskog života, što je sasvim prirodno i jasno, jer iskustveno ne poznajemo ništa drugo izvan ovoga svijeta. Uvijek govorimo da nam je zdravlje najvažnije i da je ono iznad svega, a zaboravljamo da nas naša vjera tako ne uči. Danas se cijeli svijet bori protiv nove bolesti toliko da smo sav život podredili tome da očuvamo naše krhko zdravlje. Istina, Isus Krist je mnoge ljude ozdravljao od teških bolesti, no konačni smisao tih ozdravljenja nije bio produljenje života, nego obraćenje ljudi kako bi prihvatili Boga. Ti ljudi, iako su bili ozdravljeni, danas više nisu s nama na zemlji. Lazar, Isusov prijatelj, već je bio umro i Isus ga je vratio među žive, ali i on je morao opet umrijeti. Smrt je neizbježna. U smrt je ušao i Isus Krist. Nije li to dovoljan pokazatelj da zdravlje nije najvažnije i da ima nešto još bolje od ovoga života?

Bog nas u svojoj mudrosti uči da je od zdravlja i od biološkoga života važnija kvaliteta življenja. Pravednost, razboritost, svetost, krepostan život, sve to osigurava istinski mir. Ako i umre prijevremeno, pravednik pronalazi svoj mir. Kad vidimo čovjeka u dubokoj starosti, nećemo mu pljeskati zbog same činjenice da već toliko živi, nego samo onda ako je njegov život bio častan. Toliki su imali dug život, a njih se danas ne spominjemo koliko se spominjemo onih koji su za vrijeme svoga kratkoga života u svemu ugađali Bogu. Toliki sveci i mučenici danas pronalaze svoj mir jer su život ispunili samim Tvorcem života.

Nemojmo mi danas biti oni koji će zaboraviti kome su povjerovali! Ne budimo svjetina koja „sve to vidi, ali ne shvaća“! Nemojmo ne misliti na ono što je cilj našega postojanja! Zar ćemo mi, kršćani, sva svoja nadanja i sve svoje snage upirati samo do one granice dokle seže naš ovozemaljski život? Mi vjernici znamo: naša nada nadilazi smrt. Isus Krist se nije rodio, s nama živio, umro na križu i uskrsnuo da bismo mi tek imali bolji život ovdje na zemlji, da bismo ozdravljali od bolesti i produljivali si životni vijek. Otajstvo Isusa Krista otvara nam pogled prema životu za koji smo stvoreni, a to je vječni život u Bogu. Mi vjerujemo da ćemo zauvijek biti s Gospodinom. To je cilj svega našega nastojanja i truda. To je razlog zbog kojega već sada želimo živjeti kreposno.

„Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ U toj vjeri, svaki posjet grobovima naših najdražih prestaje biti vrijeme bolnoga sjećanja i buđenja teških uspomena, a postaje vrijeme radosne nade i slavlja života u Bogu koji su naši pokojnici već ostvarili, a kojemu mi težimo. Bog nas nije napustio, nego nas sve čeka raširenih ruku.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.