Podsjetimo, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je, uoči prve obljetnice smrti glasovitog bibličara, uputio pismo provincijalu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Iliji Vrdoljaku u kojem franjevce poziva da pristupe „sustavnom prikupljanju duhovne ostavštine i svjedočanstava o kreposnom životu fra Bonaventure Dude”. Franjevci su zadaći pristupili ozbiljno.

Provincijski arhivar i knjižničar fra Vatroslav Frkin je fra Bonaventurinu ostavštinu arhivirao u 101 kutiju, a materijala ima za još otprilike desetak kutija. Fra Vatroslav ostavštinu je arhivirao po nekom logičnom slijedu, u jednom nizu kutija je osobna ostavština fra Bonaventure, poput njegovih dnevnika, časoslova, razglednica i fotografija. U tim se kutijama nalaze i njegove diplome, indeksi, najraniji znanstveni radovi, razglednice te autorske glazbene kompozicije. Drugi niz kutija sadrži brojna pisma koje je kroz život primao i na njih marljivo, s ljubavlju odgovarao. Zanimljiva je kutija u kojoj se nalaze samo pisma kardinala Bozanića, a postoji i kutija pisama njegovog velikog prijatelja, subrata fra Tomislava Janka Šagi-Bunića.

Devet kutija je ispunjeno materijalom kojeg je fra Bonaventura skupljao o blaženom Alojziju Stepincu.

Fra Bonaventuru Dudu voljeli su novinari i urednici, imao je bogatu suradnju s medijima. Postoji nekoliko kutija ispunjenih materijalima koji su mu bili potrebni za komunikaciju s medijima. Lijepu suradnju fra Bonaventura je imao i s Hrvatskim katoličkim radijem.

U nekoliko kutija nalazi se i fra Bonaventurina kolekcija kazeta, zatim materijali o svetom Franji, njegovi zapisi pa tumačenja koncilskih dokumenata te biblijska predavanja koja je držao na fakultetu. U kutijama se nalaze predavanja i o Duhu Svetom, mariologiji, propovijedi i duhovne vježbe koje je držao.

Fra Bonaventura Duda jako je volio Božić, njegova razmišljanja o Božiću u arhivi čuvaju četiri kutije. Jedna je kutija posvećena nekrolozima koje je pisao. Dvije kutije sadržavaju njegove križne puteve. Arhiva sadrži i tiskana djela fra Bonaventure Dude, te knjige koje o njemu pišu.

Fra Vatroslav Frkin sa suzama u očima spominje kako je fra Bonaventura imao uistinu težak život, odrastao je praktički bez roditelja. Bez obzira na emocionalnu ranu koju je nosio, njegovo je srce bilo puno ljubavi za druge.

Fra Duda je znao da će umrijeti

„Nepune tri godine prije svoje smrti fra Bonaventura je otišao u Varaždin zbog bolesti”, svjedoči provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. „Sa sobom je odnio one najnužnije stvari, nešto knjiga, fotografija, ono na što je bio najviše vezan”, objašnjava fra Ilija i dodaje da je bio i sam svjestan da se život fra Dude bliži svome kraju te mu je savjetovao da se vrati u sobu na Kaptol i da braću uputi na koji način razvrstati stvari koje su mu pripadale. Fra Mate Bašić tih je dana intenzivno na tome radio s fra Bonaventurom i stvari su prenešene u posebnu prostoriju. Fra Bonaventura je jako volio knjige, priča nam fra Ilija. „Živio je s tim tekstom, mnoge knjige koje je čitao bile su pune njegovih bilježaka. Bilježio je misli čak i u brevijar koji je svakodnevno molio”, sjeća se provincijal Vrdoljak.

Dva tjedna prije smrti fra Bonaventure sa samostanskom je braćom slavio svoj imendan. Ispričavajući se što će se ranije povući u svoju sobu, zbog starosti i bolesti, braći je rekao: „Hvala vam što ste došli, ovo je moj zadnji imendan, više se nećemo vidjeti”.

Odmah nakon njegove smrti, znajući o kakvom se velikom čovjeku radilo, braća su pristupila razvrstavanju njegove ostavštine. Kardinalovo pismo u tome ih je dodatno ohrabrilo.

Fra Bonaventura Duda je znao u svojim starijim i bolesnim danima, kretajući se uz pomoć štapa, govoriti kako taj štap simbolizira Božju ruku u njegovom životu koja ga je uvijek vodila. Uistinu je tako i bilo. Rokova majka je bila siromašna djevojka, služila je po kućama kako bi se prehranila, a Roka je rodila u dobi od 17 godina, nikad se nije doznalo tko je njegov otac.

U Dudinoj ostavštini postoji jedna slika čovjeka, u uniformi mornaričkog oficira na čijoj je poleđini pred samu smrt Duda drhtavom rukom zapisao „najvjerojatnije moj otac”.

Čitav je život ovaj franjevac zapravo živio bez oca i majke. Zato je toliko i volio blagdan Božića, doživljavajući Svetu obitelj svojom.

Majčinog se lika nije sjećao, oca nije imao

Kao petogodišnjak upisao se sam u školu. Od prvog razreda pa kroz čitavo vrijeme školovanja ocjene su mu bile izvrsne, bio je izuzetno nadaren učenik. Četiri godine školovao se u Rijeci, teta ga je uzdržavala. Majku nije vidio od sedme godine, jer je bolujući od sušice dvije godine prije smrti ležala u bolnici na Kalniku, a on nije imao novaca za put da je posjeti. Umrla je, a da je nije vidio. Svjedočio je kasnije kako se ni ne sjeća njezinog lika, već samo predivnog glasa kojim mu je pjevala.

Kada ga teta više nije mogla školovati, prebacuje ga drugoj teti, no u okupiranoj Rijeci, Dudu koji je živio u talijanskom dijelu, otkrivaju kao malog hrvatskog migranta i protjeruju. Smješta se na Sušaku, živi po tavanima s lučkim radnicima, ruča u prihvatilištu s ostalom sirotinjom, bio je dijete koje se brine samo o sebi. U jednom se trenutku njegov život ipak mijenja. U crkvi moli časnu sestru za dozvolu za ministriranje, ali ga ona odbija, sve do jedne prigode kad zbog hladnoće nije došao ni jedan od ministranata, časna popušta pred Rokovom upornošću i dopušta mu ministrirati. Ta časna sestra postaje mu tada poput majke i on ostaje dvije godine na Sušaku. U dobi od 11 godina gvardijan ga zove da preseli u samostan u Varaždin, govoreći mu da ne mora postati svećenikom već da će mu omogućiti školovanje i krov nad glavom. Roko radostan pristaje, prisjeća se kako su žene skupljale odjeću za njega kako bi imao što ponijeti, sjeda u vlak i dolazi u Varaždin. „Zbog svog siromaštva i napuštenosti, uvijek je u njemu živa bila skromna duša, onaj pravi franjevački duh”, kroz suze se prisjećaju i fra Vatroslav Frkin i fra Ilija Vrdoljak.

„Priča njegovog života dalje je poznata”, govori nam fra Ilija i za kraj razgovora ostavlja zanimljivost koja još malo približava predivnu Dudinu dušu. Pronašao je, naime, pisaći stroj kojim se fra Bonaventura služio od petog razreda osnovne škole pa sve do 2017. godine, kad mu zbog bolesti to više nije bilo moguće.

U tom pisaćem stroju fra Ilija je pronašao papir na kojem je drhtavim rukopisom Duda zahvalio Bogu na tolikim godinama služenja ovim pisaćim strojem.

Ni ljude ni imovinu fra Bonaventura Duda nikada nije uzimao zdravo za gotovo, već s dubokom zahvalnošću dobrom Bogu kojem je bez pridržaja vjerovao do posljednjeg trenutka ovog zemaljskog života.