Postoji nekoliko odlomaka koje nekatolici često spominju kako bi pokazali da sveti Petar nije mogao biti prvi papa, a trebali bismo znati kako ih ispravno protumačiti.
Za katolike može postojati iskušenje da misle da ne može biti nikakvih biblijskih dokaza protiv papinstva. Naravno, nekatolici mogu tvrditi da nema biblijskih dokaza za to, ali kako uopće može postojati bilo kakav dokaz protiv toga? Nije da će Novi zavjet izravno reći: “Petar nije bio prvi papa” ili “Katolička Crkva će jednog dana izmisliti lažnu službu zvanu papinstvo.” Traženje takvih izjava je smiješno, tako da se cijela rasprava mora usredotočiti na dokaze koje mi katolici koristimo za potporu instituciji, zar ne?
Pa, ne baš. Postoji nekoliko odlomaka koje nekatolici često spominju kako bi pokazali da sveti Petar nije mogao biti prvi papa, a trebali bismo znati kako ih ispravno protumačiti. Dakle, u tu svrhu, pogledajmo jedan od najizazovnijih tekstova o toj temi i vidimo pruža li ikakve stvarne dokaze protiv papinstva, piše Catholic Exchange.
Jeruzalemski sabor
U 15. poglavlju Djela apostolskih, vodstvo Crkve okupilo se u Jeruzalemu kako bi raspravljali o tome moraju li se pogani, kao obraćenici na kršćanstvo, najprije obrezati i slijediti Mojsijev zakon. Sveti Pavao i njegov pratitelj Barnaba tvrdili su da ne moraju, ali mnoštvo drugih tvrdilo je da moraju. Konačno, nakon duge rasprave, tekst nam govori da je Jakov, jeruzalemski biskup u to vrijeme, govorio i došao do ove odluke:
“Stoga je moj sud da ne bismo trebali uznemiravati one pogane koji se obraćaju Bogu, nego im trebamo pisati da se suzdrže od nečistoća idola i od nečednosti, od udavljenoga i od krvi. Ta Mojsije od pradavnih naraštaja ima po gradovima propovjednike koji ga u sinagogama svake subote čitaju.” (Dj 15,19-21).
Zatim, već u sljedećim redcima, čitamo da je sabor poslao istu odluku u Antiohiju kako bi tamo okončao spor (Dj 15,22-31). Zanimljivo, tekst nam također govori da je Petar bio na saboru, te je čak dao svoje mišljenje o tome (Dj 15,7-11). Ali konačnu odluku nije donio. Konačni dekret sabora došao je od Jakova, što je stvarno čudno ako je Petar bio prvi papa. Da je on doista poglavar Crkve, ne bi li njegovi komentari bili posljednja riječ po tom pitanju?
Štoviše, pogledajte jezik kojim se Jakov služio. Njegov komentar počinje s “Stoga je moj sud”, što implicira da je donosio službenu odluku, službeni sud o tome kako bi Crkva trebala odlučiti o ovom pitanju. Pa opet, ako je Petar bio papa, zašto je Jakov donio takvu odluku? Čini se da je Jakov bio šef na ovom vijeću, pa Petar nije mogao biti glava Crkve. Slučaj zatvoren… zar ne?
Petrova uloga u Vijeću
Ne baš. Pogledajmo što ovaj odlomak zapravo govori o Petrovoj ulozi u Vijeću:
“Apostoli i starješine okupili su se da razmotre ovu stvar. I nakon što je bila velika rasprava, Petar ustade i reče im…” (Dj 15,6-7)
Prvo što ovdje treba primijetiti je da tekst ne predstavlja samo Petra kao sudionika u raspravi. Umjesto toga, govorio je “nakon što je bilo mnogo rasprave”, a to je zaista značajno. Nakon što je on govorio, nitko drugi nije dao suprotno mišljenje. Pavao i Barnaba dali su svoje svjedočanstvo (Dj 15,12), a zatim je Jakov dao svoje mišljenje (Dj 15,13), ali su se svi složili s Petrom.
Dakle, ako stvarno obratimo pažnju na redoslijed događaja ovdje, čini se da su Petrove riječi učinkovito okončale raspravu. Nakon što je dao svoje mišljenje o tome, to je bilo riješeno, a svi koji su ustali nakon njega jednostavno su podržali tu odluku. Naravno, Jakov je dao neke konkretne preporuke kako to provesti, a sabor je odlučilo usvojiti te preporuke, ali izgleda da je ovdje najutjecajniji i autoritativniji glas zapravo bio Petar, a ne Jakov.
“Moj sud”
Ali što je s onom frazom “moj je sud”? Ne pokazuje li to da je Jakov donosio mjerodavnu odluku za sabor? Izvorni grčki govori drugačiju priču. Tekst doslovno kaže “Ja sudim”, a grčki glagol za “suditi”, krino, koristi se drugdje u nekim kontekstima. Evo nekoliko primjera:
“Neki je vjerovnik imao dva dužnika; jedan je bio dužan pet stotina denara, a drugi pedeset. Kad nisu mogli platiti, on im je oboma oprostio. A tko će ga od njih više voljeti?’ Šimun odgovori: ‘Onaj, valjda, kome je više oprostio.’ A on mu reče: ‘Pravo si presudio.'” (Lk 7,41-43)
“I kad se krsti ona sa svojom kućom, zamoli nas: ‘Ako ste me ocijenili vjernom Gospodinu, dođite u moju kuću i ostanite.’ I nadvlada nas.” (Dj 16,15) .
U oba ova odlomka, glagol “suditi” u suštini znači odlučiti se ili zaključiti nešto za sebe, i nema nikakve veze s autoritativnom “presudom” o službenoj stvari. Dakle, kada se vratimo na Jakovljeve riječi na saboru u Jeruzalemu, postaje jasno da njegova “presuda” nije bila službeni, odlučujući glas na saboru. Umjesto toga, on je jednostavno dao svoje mišljenje o tome, baš kao i svi drugi (osim Petra, naravno).
Dakle, kada pomno pogledamo ovaj tekst, možemo vidjeti da on ne pruža nikakve prave dokaze protiv papinstva. Zapravo, ako obratimo pozornost na ono što piše, čini se da zapravo pokazuje u suprotnom smjeru. Petar je raspravu završio iznošenjem svog mišljenja, a svi koji su se javili nakon njega, uključujući i Jakova, jednostavno su ga podržali. Dakle, iako nije iskoristio svoj položaj da u potpunosti sam odlučuje o problemu, definitivno se čini da je bio najmjerodavniji i najutjecajniji glas na saboru, a to je upravo ono što bismo očekivali – da je Petar doista bio prvi papa.