Znamenja i hrana nekoć i danas – promišljanje nad Iv 6,24-58

Evanđeoski odlomak kojeg Crkva pred nas stavlja u današnjoj liturgiji, kao i onaj od iduće nedjelje, tematski je i sadržajno izuzetno bogat. Između ostaloga je i teška opomena nama danas s obzirom na naš kršćanski život te ono što samima sebi u njemu postavljamo kao prioritete, kao ono što nam je kao kršćanima najvažnije i najpotrebnije.

Tko jede od tog kruha ne umire i tko bude jeo od tog kruha živjet će uvijeke

Mnoštvo traži Isusa i ide za njim, a on im odgovara da je to tako ne zato što su vidjeli znakove i znamenja činjenjem kojih se on prema Pismima legitimira kao onaj koji dolazi od Boga, koji je od Boga, koji je Mesija, koji je Sin Božji, nego zato što su kod njega jeli hranu propadljivu i od nje se nasitili. Kasnije im govori da treba jesti ne takvu hranu, nego onu bolju hranu, onu nepropadljivu, onu koja ostaje za život vječni, naime kruh nebeski, kruh istinski kojega daje Otac i Sin Čovječji kojega je Otac opečatio i poslao te u kojega treba vjerovati, a taj kruh Božji je onaj koji silazi s neba i daje život svijetu, on sâm kao kruh života, pa onaj koji dolazi njemu i vjeruje u njega neće ogladnjeti i ožednjeti nikada te ima život vječni, jer tko jede od tog kruha ne umire i tko bude jeo od tog kruha živjet će uvijeke, jer je kruh kojeg će on dati tijelo njegovo za život svijeta, a on je s neba sišao ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao, da oni koji vjeruju u njega imaju život vječni i da ih on uskrisi u posljednji dan, pa tko ne jede tijela njegova i ne pije krvi njegove nema života u sebi, a tko jede tijelo njegovo i pije krv njegovu koji su jelo i piće istinsko ima život vječni i on će ga uskrisiti u posljednji dan, ostaje u njemu, živjet će po njemu i živjet će uvijeke kao što on živi po Ocu koji ga je poslao (usp. Iv 6,26-58).

Svakom bi Kristovom vjerniku trebalo biti potpuno jasno, pa i onome bez akademske teološke izobrazbe, da je u ovom evanđeoskom odlomku riječ o snažnim aluzijama na sakrament euharistije. Budući da Ivanovo evanđelje – za razliku od Markova, Matejeva i Lukina evanđelja – u kontekstu izvještaja o Posljednjoj večeri ne donosi Isusove riječi ustanove euharistije, perikopa o čudesnom umnažanju kruhova i riba te čudesnom hranjenju mnoštva, kao i razgovor koji nakon nje slijedi, u šestom poglavlju Ivanova evanđelja daleko su više euharistijski obojeni nego u ostalim evanđeljima.

Kakva nam je u tom pogledu situacija danas?

Baš kao i u razvijenom i kasnom srednjem vijeku kada se u tadašnjoj kršćanskoj Europi pojavila takozvana devotio moderna, moderna pobožnost (koja očito još uvijek traje u svojim raznim pojavnim oblicima, pa je sada tradicionalna), mi danas kao da ili ne vidimo znakove i znamenja koja su već u Isusu i po Isusu učinjena (koja je, dakle, u Isusu i po Isusu učinio sâm Bog) te nama u Svetom pismu ostavljena i prenesena kao svjedočanstva vjere i kao svjedočanstva o Objavi ili nam to pak nije dovoljno važno.

Kao da zaboravljamo da onaj tko jede od tog kruha ne umire te da će onaj tko bude jeo od tog kruha živjeti uvijeke

Zato se čvrsto držimo raznih srednjovjekovnih (tada modernih, a danas već tradicionalnih) pobožnosti i duhovnosti koje su nam drage i koje volimo, a ne uzimamo i ne jedemo hranu nepropadljivu, hranu koja ostaje za život vječni, naime kruh nebeski, kruh istinski kojega je dao Otac i Sin Čovječji kojega je Otac opečatio i poslao te u kojega mi trebamo vjerovati, kruh Božji koji je onaj koji je s neba sišao i dao život svijetu, onoga koji je sâm kruh života. Kao da u tim nama omiljenim pobožnostima i duhovnostima, koje po sebi nisu nužno loše i koje nam mogu pomoći u duhovnom životu, zaboravljamo da je blagovanje sakramenta euharistije daleko važnije od svih njih i da se s time baš ništa od naših pobožnosti i duhovnosti ne može mjeriti, pa čak niti euharistijsko klanjanje. Kao da zaboravljamo da upravo onaj koji dolazi euharistijskom Kristu na oltaru i vjeruje u njega neće ogladnjeti i ožednjeti nikada te da takav ima život vječni. Kao da zaboravljamo da onaj tko jede od tog kruha ne umire te da će onaj tko bude jeo od tog kruha živjeti uvijeke jer je kruh kojeg nam je Krist dao tijelo njegovo za život svijeta. Kao da zaboravljamo da je on kao Sin Božji s neba sišao ne da vrši svoju volju, nego volju Oca koji ga je poslao, a to je da oni koji vjeruju u njega imaju život vječni i da ih on uskrisi u posljednji dan. Kao da zaboravljamo da s jedne strane onaj tko ne jede tijela Kristova i ne pije krvi Kristove nema života u sebi, a da s druge strane onaj tko jede tijelo Kristovo i pije krv Kristovu koji su jelo i piće istinsko ima život vječni, te da će njega Gospodin uskrisiti u posljednji dan jer takav ostaje u Gospodinu i Gospodin u njemu, on živi po Gospodinu i živjet će uvijeke kao što i on živi po Ocu koji ga je poslao. Kao da zaboravljamo ono što stoji u Božjoj riječi zapisanoj i nama predanoj u Svetom pismu.

Naprotiv, mi kao da želimo „nešto više“ jer nama kao da blagovanje euharistije iz nekog razloga nije dovoljno. Tako uporno tražimo nešto dodatno, neumorno idemo za nekim novim i drugim znakovima i znamenjima, za takozvanim „privatnim objavama“, za spektakularnim osobnim doživljajem i emotivno nabijenim iskustvom koji preplavljuje i obuzima naša osjetila, za raznim senzacionalističkim, spiritualističkim, devocionalističkim, individualističkim, subjektivističkim stvarima (u kojima nema baš nikakve eklezijalne dimenzije zajedništva Crkve kao naroda Božjega), ponekad čak i za sinkretističkim i okultističkim neopoganskim pseudo-duhovnostima i kvazi-pobožnostima, odlazimo raznim navodnim karizmaticima i čudotvorcima koji se prezentiraju kao da imaju neke nadnaravne i dapače božanske sposobnosti (u čemu i jest za kršćane velika opasnost takozvanog New Agea), misleći da ćemo baš tamo naći Isusa i baš tako biti s Isusom jer smo u takvim praksama autoritet svemu te mjerilo i norma svega upravo mi samima sebi i mi sami za sebe, napose naše želje te ono što se nama samima sviđa ili ne sviđa, a ne Božja riječ koja nam je zapisana i predana u Svetom pismu, a koju Crkva treba vjerno čuvati (pa je tako konzervativna) i dalje prenositi (pa je tako tradicionalna).

Iz navedenih biblijski utemeljenih promišljanja o kršćanskom sakramentalnom i duhovnom životu možemo izdvojiti određene napetosti i kontraste:

U Isusovo je doba mnoštvo dobilo božanske znakove i znamenja, ali je usprkos tome jedino htjelo jesti hranu propadljivu da bi tek preko nje došlo Isusu – danas pak mnoštvo ima hranu nepropadljivu za blagovanje s oltara Kristova, ali usprkos tome želi neke nove i druge, dodatne znakove i znamenja da bi tek preko njih došlo Isusu.

U Isusovo su doba božanski znakovi i znamenja uvelike nadmašivali hranu propadljivu za kojom je tadašnje mnoštvo hrlilo – danas pak hrana nepropadljiva s oltara Kristova uvelike nadmašuje sve te nove i druge, dodatne znakove i znamenja za kojima današnje mnoštvo hrli.

U Isusovo je doba mnoštvo imalo bolje znakove i znamenja, ali je svejedno htjelo onu lošiju hranu – danas pak mnoštvo ima bolju hranu, ali svejedno želi lošije znakove i znamenja.

Dakle, čini se da je konkretna praksa i konkretan život mnogih vjernika danas nažalost u potpunoj suprotnosti s Evanđeljem, unatoč tome što to Evanđelje mi imamo te ga trebamo slušati, čitati i po njemu u Crkvi onda i živjeti. Zato nam današnje liturgijsko čitanje Ivanova evanđelja, kao i ono iduće nedjelje, treba poslužiti i kao opomena.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.