Proljeće u Oklahomi znači oluje – često nasilne, zastrašujuće oluje. Tornada također nisu neuobičajena pojava u ovo doba godine, iako su neki pogodili samo nekoliko kilometara dalje, hvala Bogu, još ih nismo doživjeli, piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman.

Takve oluje su zastrašujuće zbog svog intenziteta i potencijala za uništenje, ali i zbog silne nemoći koju čovjek osjeća pred njima. Osim molitve i skloništa, teško da možete učiniti bilo što u svjetlu izrazito jakih vjetrova ili tuče. Munje bljesnu poput finala vatrometa, voda se diže u vašem dvorištu, vjetar čupa udove sa drveća. A u svemu tome ne možete učiniti ništa da to zaustavite. Oluja razorno djeluje bez brige za ljudski život ili imovinu.

U našem modernom, tehnološki naprednom svijetu nismo navikli na takvu nemoć. Već nekoliko stoljeća ulažemo punu snagu svojih intelektualnih moći prema cilju ovladavanja prirodnim silama. Ne volimo se osjećati bespomoćno ili ovisni o bilo čemu; žudimo za kontrolom, predvidljivošću i sigurnošću. I u velikoj smo mjeri to postigli, iako možda još ne u onoj mjeri u kojoj mislimo.

No, unatoč svim našim napretcima, nitko ne kontrolira oluju. Tornado F5 nezaustavljiva je sila, bijesna nakaza prirode. Neki od najvećih mogu biti široki više od milje, a vjetrovi pušu preko 300 kilometara na sat. Kora se skida sa drveća i puca poput metaka u zidove. Zemlja drhti kao da je prolazio ogroman teretni vlak. Automobili se bacaju stotinama metara poput igračaka. Kuće su potpuno raspadnute. Bez obzira na svu našu tehnološku snagu, ne možemo apsolutno ništa učiniti s takvom neobuzdanom moći. To je duboko ponižavajuće.

Oluje i božansko

Poniznost. To je ta riječ. To je jedini opravdani odgovor pred moći prirode. No, još više, to je jedini opravdani odgovor pred golemom Božjom moći. Kad se Mojsije popeo na Sinaj kako bi primio zakon od Boga, bio je to susret sa zastrašujućom stvarnošću na koju nije mogao utjecati. Zapravo, Sveto pismo opisuje to točno kao oluju, s gustim oblacima koji prekrivaju planinu i ispuštaju grmljavinu i svjetlost. Kad se netko susreo s Bogom u Svetim spisima ili u crkvenoj povijesti, to ih je iskustvo ostavilo ponizne u prašini. Neizbježno su vikali poput Izaije: „Jao meni! Jer sam uništen ”(Izaija 6, 5). Nitko se nikada nije susreo s Bogom i osjećao se kao da je to zaslužio.

Tako često želimo kontrolirati Boga, kao što kontroliramo sve ostalo u našem relativno ugodnom modernom životu. Okrećemo slavinu i voda teče. Okrećemo prekidač i pali se svjetlo. I često se na isti način ponašamo prema Bogu, gotovo kao duhovni automat. Mnogo puta, željni odgovora na molitvu, duhovnog iskustva, pa čak i prevladavanja nekog grijeha, pokušavamo svojim molitvama manipulirati Bogom. Želimo pritisnuti prave duhovne tipke i postići željene rezultate. U ovaj način djelovanja padamo čak (ili možda, osobito) kad su nam namjere dobre. Ali to jednostavno ne funkcionira.

Ne možete kontrolirati Boga ništa više nego što možete kontrolirati ogromnu snagu oluje. Ne možete ga pripitomiti niti tretirati kao kućnog ljubimca. Ipak, jednostavan pogled na naše štovanje i molitvu otkriva da smo upravo to pokušali učiniti. Izgubili smo veliko strahopoštovanje pred Bogom; izgubili smo zdravi strah od njega. Da, Bog je ljubav i on je naš Otac, ali to ne znači da čak ni anđeli ne drhte pred njim. „Ali Gospodin je u svom svetom hramu“, kaže Sveto pismo, „neka cijela zemlja šuti pred njim“ (Habakuk 2,20).

Strah od Boga nije strašna stvar, ali je zdravo poštivanje neizmjernosti njegove stvarnosti, koja je daleko iznad svih riječi i svih zamišljanja. Ako se ne ponizimo pred njim, to je samo zato što nemamo pojma tko je ili što je On.

Pitaj, traži, kucaj – i čekaj

Ne možemo kontrolirati Boga ništa više nego snažnu oluju. Ne možemo ništa zahtijevati od njega, a još manje da on riješi sve naše probleme ili pruži ono što želimo, duhovno ili na drugi način, kada i kako to želimo. Ne možemo ni zahtijevati milost. Bog je Bog, a mi nismo.

Pa što nam je onda činiti? Sveti Petar nam pokazuje put: „Ponizite se, dakle, pod moćnom Božjom rukom da vas podigne u svoje vrijeme“ (1. Petrova 5, 6). Moramo se poniziti pred Božjim licem i odustati od bilo kakvih ideja da ga kontroliramo, manipuliramo ili prisilimo na ono što želimo. Ono što možemo i trebamo učiniti je poniziti se, pokajati se za svoje grijehe i pripremiti se. Možemo obrađivati ​​tlo svojih duša i čekati na Gospodina da zasadi sjeme milosti i donese plodove. Što god on poslao, moramo reći poput naše Blažene Majke: “Neka mi bude po tvojoj riječi.”

Možemo postiti i moliti ustrajno i sa poniznošću. Možemo pozvati Boga s dubokom vjerom, ali bez očekivanja da ćemo ga kontrolirati, i iznijeti mu svoje zahtjeve. A on će nam odgovoriti u svoje vrijeme, točno kako i kada misli.

Teško je pustiti. Teško je odreći se kontrole i vjerovati da je Bog Bog, a mi ne. No, ako ćemo ikada napredovati na duhovnom putu, moramo se odreći bilo kakvih iluzija da kontroliramo Boga ili bilo što drugo. Moramo se poniziti pred njegovim licem, priznajući svoje ništavilo pred njim. Moramo se pokajati i zavapiti mu s dubokom vjerom, tražeći, moleći i kucajući kako nam je naređeno. A ako smo vjerni u tome, u svoje vrijeme i na svoj način, On će nas podići.