Znamo da je otac psihoanalize, Sigmund Freud, naše nesvjesno smatrao skladištem svega nerazumnog, agresivnog, destruktivnog, mračnog… Freud je bio ateist, pa je i to utjecalo na njegov stav da zapravo samo društvo (a ne neka transcendentalna sila) može „pripitomiti“ zvijer u nama. Smatrao je vjeru iluzijom koja proizlazi iz naše potrebe za utjehom i sigurnošću.

Smatrao je vjeru iluzijom koja proizlazi iz naše potrebe za utjehom i sigurnošću.

Glavni razlog razilaženja sa svojim učenikom i suradnikom Jungom bio je u tome što je Jung otkrio „mudrost nesvjesnog“, to jest, vidio je da iz našeg nesvjesnog dolaze i važni unutarnji impulsi koji nas mogu voditi prema sazrijevanju, duhovnom rastu, nadilaženju trauma… Jung je tvrdio da nesvjesno nije samo skladište potisnutih impulsa, već sadrži i kolektivno nesvjesno – univerzalne simbole ili arhetipove koji se ponavljaju kroz povijest čovječanstva i pomažu pojedincu na putu ka „postizanju cjelovitosti“.

Zbog svog viđenja nesvjesnog kao izvora mudrosti, imao je poštovanje prema vjeri (iako ga ne možemo zvati kršćaninom) te je vjerovao da religijski simboli i obredi nisu samo iluzorne projekcije, već arhetipski obrasci u kojima se odražavaju ključne istine o čovjeku. Također je tvrdio da iz našeg nesvjesnog djeluje sila koja nas vodi i pomaže nam u razumijevanju sebe i svijeta oko nas.

Također je tvrdio da iz našeg nesvjesnog djeluje sila koja nas vodi i pomaže nam u razumijevanju sebe i svijeta oko nas.

Poznat je po uvođenju pojma sinkroniciteta, kojim je opisao značajne „slučajnosti“ ili istodobne pojave koje nisu uzročno povezane, ali imaju duboko osobno značenje za pojedinca. Ti događaji sugeriraju da postoji povezanost između naše unutarnje psihe i vanjskog svijeta, implicirajući postojanje transcendentalne sile koja djeluje kroz nesvjesno. Ta sila može nas voditi prema cjelovitosti, samospoznaji i duhovnom rastu, pružajući nam uvide i smjernice koje nadilaze našu svjesnu spoznaju.

Nakon Junga, pojavio se i veliki Viktor Frankl, osnivač logoterapije (liječenja smislom), koja se naziva „trećom bečkom školom psihoterapije“. Bilo bi šteta ne pročitati njegova ključna djela dostupna na hrvatskom jeziku, u kojima ulazi u srž pandemije besmisla koja zahvaća postmoderni svijet. Ovaj čuveni profesor neurologije i psihijatrije, koji je preživio Auschwitz, potpuno se udaljio od Freudova ateizma te je naglašavao vjeru u smisao i transcendentnu dimenziju ljudskog bića koja nadilazi puke psihološke mehanizme. U nesvjesnom je vratio savjesti status Božjeg glasa.

U nesvjesnom je vratio savjesti status Božjeg glasa.

Danas ovakav pogled na čovjeka promovira i razvija jedan od najutjecajnijih intelektualaca današnjice, Jordan Peterson. Zadivljujuća su njegova tumačenja biblijskih priča i kršćanskih simbola kao ključeva za razumijevanje naših psiholoških i duhovnih procesa.

Svjetski poznati psihijatar M. Scott Peck na istoj je liniji. U svom djelu Put kojim se rjeđe ide nakon što je dao brojne primjere iz svog života i iz života svojih pacijenata, ovako zaključuje:

„Vjerujem i pokušao sam pokazati da našu ljubav, a time i spremnost i volju za rast, ne hrani samo ljubav koju dobijemo od roditelja u djetinjstvu, nego je cijeli život u nama hrani i milost, odnosno Božja ljubav. To je moćna sila izvan naše svjesnosti koja djeluje kroz naše vlastito nesvjesno, druge ljude (ne samo roditelje) i još mnogo drugih načina koje ne razumijemo. Upravo zahvaljujući milosti, ljudi su sposobni nadići traumu djetinjstva lišena roditeljske ljubavi i sami postati osobe pune ljubavi koje su se na ljestvici sazrijevanja izdigle iznad svojih roditelja. Zašto onda neki ljudi duhovno narastu i sazriju daleko iznad okolnosti u kojima su odrasli? (…a neki ne…) Vjerujem da je milost dostupna svima, da smo svi odjeveni u Božju ljubav, svi jednako raskošno. Stoga je jedini odgovor koji mogu dati to da većina nas odluči ne poslušati poziv milosti i odbije njezinu pomoć. Kristovu izjavu da su ‘mnogi pozvani, ali rijetki odabrani’ preveo bih kao: ‘Svi mi dobijemo poziv milosti, ali rijetki ga odluče čuti.’“

Molitva je u ovom kontekstu suprotnost bježanju i zatvaranju pred Milošću.

Kako se onda otvoriti  Milosti? Možda za početak tako da prestanemo ismijavati vjeru naših pradjedova i prabaka (ismijali smo što govore svećenici, a sad nam isto govore psihijatri) i vratimo se poniznoj molitvi. Molitva je u ovom kontekstu suprotnost bježanju i zatvaranju pred Milošću.

Autor: Antun Nižetić, župnik u Premanturi i Pomeru