Današnje je evanđelje kao i prošlonedjeljno odlomak iz Isusova govora na Posljednjoj večeri. Apostol Ivan otkriva nam kao očevidac puno Isusovih prekrasnih poruka izrečenih tom prigodom, što nam ostala evanđelja nisu zabilježila. Očito su se duboko urezale u Ivanovo pamćenje kada ih je i nakon toliko godina pamtio i zabilježio. Zašto se na to vraćamo sada kada se nalazimo u uskrsnom vremenu? Zar nije Veliki četvrtak iza nas? Ima puno razloga.

Isus je tom prigodom znajući da ga čeka smrt, ali i uskrsnuće, učenicima dao važne upute, bolje reći – pokazao im je put k uskrsnuću. Cijeli je Isusov život za nas putokaz prema vječnosti, svaka njegova riječ i gesta. Na Posljednjoj večeri Isus je istaknuo ono što je smatrao najbitnijim, ključnim za život njegovih sljedbenika. On prvo govori o svojoj čvrstoj povezanosti s Ocem (Otac je u meni i ja sam u Ocu, Tko vidi mene, vidi i Oca), a onda najavljuje i dolazak Duha Svetoga koji će voditi i braniti učenike. Eto nam Trojedinog Boga na djelu!

Uzalud je ispunjavati obredne propise (molitva, misa, post, pobožnosti) ako moj život nije poput Isusova, ako u meni nema ljubavi

Dvije stvari posebno valja uočiti danas: ljubav i poslušnost. „Tko me ljubi, zapovijedi će moje čuvati (što znači: vršiti).“ Ljubav prema Isusu nije samo neka simpatija, emocija, osjećaj naklonosti i divljenja. Ljubav prema njemu je poslušnost njegovoj riječi. Da, njegovoj! Jer Otac i on su jedno pa je Isusova riječ ujedno i Očeva, njegove zapovijedi su Očeve zapovijedi. Ljubav prema Isusu ne očituje se samo u molitvi i sudjelovanju u bogoslužju nego i u tome da ga poslušam i učinim kako on kaže. Židovi su velik naglasak stavljali na vršenje Mojsijeva zakona: obrednih i prehrambenih pravila, prinošenja žrtava, poštivanja subote, obrednih pranja i drugih vjerskih propisa. Mislili su se time spasiti. Isus daje ispravno tumačenje: ljubav prema svima – Bogu, bližnjima, čak i neprijateljima je jedini put spasenja.

Uzalud je ispunjavati obredne propise (molitva, misa, post, pobožnosti) ako moj život nije poput Isusova, ako u meni nema ljubavi. Za Isusa je ljubav prema njemu isto što i poslušnost njegovim zapovijedima. „Ne možete reći da me volite ako me ne slušate!“, rekao nam je. Zato će dva puta ponoviti: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ Već nam je jednom rekao: „Nemojte mi govoriti: Gospodine, Gospodine! Vršite volju moga nebeskog Oca!“ Od pustih i praznih riječi se ne živi, niti se spašava! Shvatio je to đakon Filip (prvo čitanje). U gradu Samariji propovijeda i liječi bolesnike, pomaže, tješi, hrabri. Ljubi! A Petar (drugo čitanje) potiče kršćane da ustraju u „dobrom životu u Kristu“ iako ih pogani zbog toga ozloglašuju. Zna Petar dobro da se drugačije ne može nasljedovati Krista, nego dobrim i čestitim životom.

Naša djela, naše vršenje Isusovih zapovijedi najbolji su odgovor „svakomu koji zatraži obrazloženje (kršćanske) nade koja je u nama“. I nasuprot Židovima koji su mislili da svojim naporom, svojim trudom u vršenju obrednih propisa mogu omiljeti Bogu, Isus podsjeća da sami, samo svojim silama, ne možemo omiljeti Bogu, nema dovoljno snage u nama, brzo se pokolebamo. „Poslat ću vam Duha Branitelja da bude s vama“. Snagom Duha kojeg primamo u krštenju i potvrdi kao i u svim drugim sakramentima možemo činiti djela koja se sviđaju Bogu. Bez njegove snage ne možemo mu se svidjeti, niti mu omiljeti. Živjeti na Isusov način može se samo snagom Duha Svetoga. Tu snagu primamo u zajednici Crkve. Bez Crkve nema sakramenata. Bez snage Duha nema nam spasenja.

Mi smo pozvani na nešto mnogo više, nismo ostavljeni siročad, osposobljeni smo krštenjem i potvrdom, prosvijetljeni vjerom, ispunjeni Duhom, očišćeni sakramentom pomirenja te nahranjeni i posvećeni sakramentom euharistije

Primijetimo jedan važan detalj: pastiri Crkve, đakon Filip te biskupi Petar i Ivan, donose spasenje novokrštenicima, prenose silu Duha Svetoga. Crkva sa svojim pastirima! Ako čovjek svoje spasenje stavi u svoje ruke, samo u svoje privatne pobožnosti bez zajedništva s Crkvom i njezinim pastirima, brzo postaje turobni vršitelj propisa, tradicionalni ispunjavatelj zakona i običaja, bez smisla i radosti. Samo neka se obavi sve po propisu! To je vjera koja se obavlja! Ako se odvojim od Crkve po kojoj primam silu i snagu Duha Svetoga kroz svete sakramente, kako će Duh Božji djelovati u meni, kako će me spašavati? Nikakva polaganja ruku i počivanja u Duhu ne mogu nadomjestiti, ni zamijeniti snagu svetih sakramenata koji su sredstva Božje milosti. Redoviti sakramentalni život put je otvaranja djelovanju Duha Branitelja u nama. Crkva nam pruža ono najveće blago koje joj je Krist ostavio – Duha svoga Svetoga koji djeluje u nama, vjernicima.

Zato Isus s pravom reče: „Svijet me neće vidjeti, vi ćete me vidjeti.“ Da, svijet ga ne vidi i ne prepoznaje jer gleda samo očima tijela i oslanja se samo na svoj razum. Mi ga vidimo i prepoznajemo tamo gdje je rekao, u njegovoj zajednici, u Crkvi koja nam pruža njega živoga i silu njegova Duha u sakramentima koji su njegovo djelo, a posebno u euharistiji koja je vidljivi znak njegove božanske prisutnosti. Ne vide ga oni koji misle da mogu bez Boga, oni kojima su bitni samo vlastiti sebični interesi, koji su odbacili poziv na uskrsnuće. Zarobljeni niskim, prizemnim interesima ostaju tamo gdje su izabrali biti, u vječnoj propasti. A mi smo pozvani na nešto mnogo više, nismo ostavljeni siročad, osposobljeni smo krštenjem i potvrdom, prosvijetljeni vjerom, ispunjeni Duhom, očišćeni sakramentom pomirenja te nahranjeni i posvećeni sakramentom euharistije, idemo vođeni čvrstom rukom onoga koji je jedno s Ocem. I vratit će se k nama kako je obećao da dovrši djelo spasenja. Tada će se ostvariti u potpunosti njegova riječ: „Ja živim, i vi ćete živjeti!“.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.