Usnih san:

Pred vratima raja okupilo se mnoštvo. Svi su nestrpljivo iščekivali kad će se vrata otvoriti. Mnogi su se trudili primaknuti što bliže vratima da, kada se ona otvore, budu među prvima koji će biti u prilici ući u raj.

Kako je uzbuđenje raslo, tako je i žamor bivao sve snažniji. Nadglašavanje je prerastalo u buku. Mnogi su imali potrebu isticati svoje zasluge, nadmetati se s drugima, pa i obezvređivati ih.

– Mene će sigurno uvesti u raj. Ta toliko sam dobroga učinio tijekom svoga života – čuo se jedan glas.

– Ako ti imaš pravo ući u raj, ja imam mnogo više – reče netko drugi.

– Bolje ti je da šutiš, jer ako ja posvjedočim što o tebi znam, rajska će vrata za tebe ostati zatvorena – čuo se prijeteći glas.

– Ne bi me iznenadilo da mi sam Bog dođe ususret i povede me k svome prijestolju. On dobro zna što sam sve pretrpio zbog njega – javio se netko dubokim glasom.

– Ako njega puste unutra, ja tamo ne idem – netko će, upirući u čovjeka koji je stajao podalje.

Jedno je dijete, stojeći postrance, zbunjeno gledalo i slušalo što se pred njim zbiva. Osjećalo se pomalo strano, gotovo napušteno. Uto mu priđe njegov anđeo i zagrli ga. Neko je vrijeme šutke stajao uz njega, a onda mu reče:

– Nemoj se uznemirivati. Bit ću uvijek uz tebe. – Pa nadoveže: – Ponekad pomislim da bih Bogu trebao predložiti da stvori poseban raj za one koji se smatraju osobito zaslužnima, savršenima.

I čvršće prigrlivši dijete, reče:

Tebe ću povesti u običan raj. Tamo ćeš iskusiti da si kod kuće. Jer tamo je i Bog kod kuće.

Izvor: Mreže riječi