Ne ukradi. . . .
Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!
— Izlazak 20, 15, 17

Ove dvije zapovijedi o kojima razmatramo toliko su blisko povezani s ekonomskim i društvenim životom čovjeka da jednostavno upravljaju poslovnim odnosima i učinkovito određuju mjeru blagostanja koju će svaka nacija moći uživati. Oni svima nama propisuju prakticiranje pravde u našem ophođenju s našim bližnjima; a pravda je sam kamen temeljac luka koji premošćuje jaz koji odvaja uređenu civiliziranu egzistenciju od uvjeta pretpovijesti, piše vlč. FJ Gannon s Catholic Exchange.

Iustitia stant magna imperia bila je srednjovjekovna poslovica. Njegova je primjena šira: cijeli društveni život ljudi počiva na vrlini pravde kao što piramida počiva na svojoj bazi. Doslovno je nemoguće preuveličati njegovu važnost u izgradnji bilo koje društvene strukture. Ne trebam se stoga ispričavati što se zadržavam na definiciji i analizi pojma. Pravda se često koristi u Svetom pismu kao ekvivalent pravednosti ili cijele ljudske dužnosti. Tu riječ predviđamo u nešto užem ili više tehničkom smislu. Možemo ga definirati kao moralnu vrlinu koja nas tjera da svim našim bližnjima damo ono što im pripada. Ipak, strože shvaćena, ona naređuje poštivanje prava vlasništva koje ljudi posjeduju.

Ne mogu se također zadržavati na različitim načinima na koje ta prava nastaju. Njih država ne dodjeljuje pojedincu. Pojedinac je logično ispred države. Čovjek je pojedinac prije nego što postane građanin. Država, ispravno shvaćena, nije ništa drugo nego toliki broj pojedinaca organski ujedinjenih u društvo koje, kao moralni entitet, ima za svoju jedinu funkciju osiguranje najpotpunijeg zajedničkog života jedinica koje ga sačinjavaju. Možda se može reći da je pola naših suvremenih političkih grešaka posljedica zaborava ove činjenice. Država je uspostavljena kao nešto što postoji, tako reći, u zraku: dominirajući nad različitim pojedincima. Ono je divinizirano – doslovno obogotvoreno – i postavljeno na ispražnjeni Božji oltar. To bi bilo dovoljno loše da je samo apstraktna teorija bez utjecaja na ponašanje. Međutim, daleko od toga, ono se odmah, čak nužno, pretvara u praksu pretvarajući državu u Moloha na čijem je okrutnom žrtveniku spaljeno gotovo svako pravo ljudske osobnosti. Ako to ne možemo vidjeti kao primjer u raznim današnjim totalitarnim državama, ne možemo vidjeti ništa.

Nevaljalost, u svim svojim mnogostrukim oblicima, u svim svojim dimenzijama, bilo da se radi o sitnoj krađi ili golemoj prijevari, dovodi do osiromašenja cijele zajednice. To je zločin protiv društva. A ako se dovoljno proširi, može jednostavno uništiti cijeli društveni poredak.

Pravednost moralisti dijele na pravnu, distributivnu i komutativnu. Pravna pravda obvezuje čovjeka na poštivanje prava zajednice za opće dobro. Ona obvezuje vladare na pravedno zakonodavstvo, a one kojima se vlada na dužnu poslušnost.
Distribucijska pravda nalaže vladarima obvezu dijeljenja javnih dobrobiti i javnih tereta nepristrano i pravedno, u odgovarajućim omjerima, među onima kojima se vlada. To je vrlina onih koji su na vlasti. Komutativna pravda potiče privatnog pojedinca da drugim takvim pojedincima isplaćuje sve što im pripada, i to u smislu aritmetičke jednakosti. U tom se značenju riječ najčešće koristi; a upravo je ta vrlina posebno propisana sedmom i desetom zapovijedi. Ne smijemo krasti tuđu robu; ne smijemo ih ni namjerno priželjkivati. A pod riječju “ukrasti” uključena je svaka lažna transakcija.

U posljednje vrijeme mnogo se govori i piše o onome što se naziva socijalnom pravdom. Međutim, postavlja pitanja koja su prevelika da bi se ovdje čak i sažeto obradila. Dovoljno je reći da ona pretpostavlja komutativnu pravdu i ne može je narušiti niti zamijeniti. Njegova temeljna načela postavljena su u enciklikama Lava XIII. i Pija XI. kao nigdje drugdje, a problem je našega vremena svesti ih na praksu. Govorim o komutativnoj pravdi. A o ovoj vrlini, bez oklijevanja kažem da je temeljna za društveni i ekonomski život čovječanstva i imperativno neophodna u našim odnosima jednih s drugima. Cijeli golemi strojevi trgovine i razmjene, kredita i međunarodne trgovine, od jednostavne razmjene do najsloženijih operacija na burzama svijeta, ovise o tome. I svako pojedino kršenje je zrno prašine bačeno u taj složeni stroj, koji ga nastoji začepiti, paralizirati njegov rad i proizvesti ekonomski kaos.

Nevaljalost, u svim svojim mnogostrukim oblicima, u svim svojim dimenzijama, bilo da se radi o sitnoj krađi ili golemoj prijevari, dovodi do osiromašenja cijele zajednice. To je zločin protiv društva. A ako se dovoljno proširi, može jednostavno uništiti cijeli društveni poredak.