Sve je teže definirati tko je muškarac u današnjem svijetu. Razvodnjenost temelja braka, obitelji, odnosa muškarac – žena dovela je u pitanje i značenje i sadržaj pojma ‘muškarac’. Imati određene fizičke karakteristike više nije dovoljno da bi se bilo muškarcem jer danas je moguće, u odnosu na njih, deklarirati se i drukčije. Ni određene psihološke karakteristike ne mogu biti dovoljne da bi se definiralo muškarca jer danas je moguće i poželjno da psihološki ne pripadamo stabilno nijednom identitetu, već da svakodnevno biramo što ćemo danas biti – muškarac, žena, ili ništa od toga.

U kulturološkom smislu, muškarca se u određenim zajednicama percipira kao nasilnika, onoga koji dominira, ratnika, patrijarha. Sve se te kulturološke oznake danas smatraju neprikladnima i onda kad nemaju povezanosti s nasiljem i  dominacijom. Iz ono malo šturih informacija iz Svetog pisma koje imamo o svetom Josipu teško je izvesti zaključak kakav je on bio. Ipak se može pokušati opisati kakav je bio kao muškarac uzimajući u obzir neka njegova iskustva. Josip je muškarac koji šuti. U Svetom pismu nalazimo nijedne njegove riječi. Usudili bismo se reći da podsjeća na šutljivog muškarca koji govori možda samo onda kad treba i kad je riječ o nečemu važnom. Ne razbacuje se riječima niti kitnjastim stilom. Rekli bismo, ne lupeta gluposti. Ali njegova muška šutnja proizlazi iz njegova odnosa s Bogom. Josip ne govori previše da ne bi propustio čuti što mu Bog ima reći. Osobina pobožnog kršćanskog muškarca bila bi šutnja, tišina, kako bi mogao čuti što mu Bog govori.

Muškarac brbljivac, koji ne prestaje pričati i ne da nikomu da dođe do riječi, možda jest muškarac, ali teško da je pobožan. Muška pobožnost traži od muškarca uzdržanost i suzdržanost u vlastitu govoru i predanost slušanju Boga. Nadalje, čini se da je Josip čovjek koji ima određene sumnje glede plana da ostavi svoju ženu u visokoj trudnoći. Muškarac, kao ljudsko biće, mora se naći prije ili kasnije u određenim sumnjama. Time ne pokazuje nestabilnost, jer nigdje nije propisano da je stabilan muškarac onaj koji nikada ne sumnja i ne pita i ne preispituje svoj odnos s Bogom. Jer upravo to preispitivanje služi produbljenju osobnog vjerničkog odnosa s Gospodinom. Također, za Josipa je karakteristično (i to vrlo rado vole isticati ) nešto što je danas u Crkvi na lošem glasu. Josip je poslušan Božjim zahtjevima.

O krizi poslušnosti u Crkvi dovoljno govori žestoko pozivanje na osobnu slobodu, osobnu autonomiju, kreativnost, individualnost. Josip je u odnosu na današnje poimanje poslušnosti „dvostruki papučar“. Horizontalno, „papučar“ jer Marija vodi glavnu riječ, a vertikalno, jer se Bogu ne suprotstavlja. Pobožan muškarac prije ili kasnije nailazi na određene stvarnosti koje ga nadilaze, a neke su od tih stvarnosti, recimo, brak i Bog. U susretu s tim stvarnostima, bez poslušnosti višem zemaljskom dobru (obitelj) i božanskom dobru (Bog), potican isključivo vlastitom veličinom i ohološću, muškarac neće biti zadovoljan obiteljskim životom, a i Bog i Božji zahtjevi postat će mu teret i kamen spoticanja. Kad su posrijedi briga za obitelj i suradnja s Bogom, pobožan muškarac svoju poslušnost ne bi smio doživljavati kao napad na vlastitu osobnost, individualnost, muškost ili što već. Iz Josipove poslušnosti proizlazi i njegova poniznost pred vjerničkim iskustvom da se određeni Božji planovi ne mogu do kraja spoznati, ali se mogu vjerom prihvatiti i ostvariti. Muškarac koji ne ostavlja nikakav prostor otajstvu i misteriju obiteljskog života, kao i misteriju Božjeg plana za njega, koji želi apsolutno znati sve, postaje intelektualno i vjernički suh i površan. Pobožan muškarac u svom obiteljskom i vjerničkom životu ostavlja prostor za određene događaje koje možda ne može uvijek do kraja shvatiti, ali ih nastoji vjerom prihvatiti i osmisliti.  Sveti Josip ne može biti uzor muškarcu koji ga smatra simpatičnim, ali ne želi slijediti i u sebi izgrađivati Josipove muške karakterne crte.

Sveti Josip ostavlja dojam ozbiljna čovjeka koji ne govori previše, koji radi, koji je poslušan tajnama obiteljskog života i božanskog plana i koji je ponizan pred pitanjima na koja ne može dati odgovor, ali ih vjerom prihvaća i vjerom im daje smisao kad su za njega teška i neugodna. Kao što je živio tiho, mirno, daleko od „pozornice“ svijeta na kojoj se odvijala drama spasenja čovjeka, izgleda da je tiho i otišao. Mirno, bez pompe, bez dirljivih oproštajnih poruka. Uvijek je moguće svetom Josipu pristupiti i na drukčiji način. Ali za ovu prigodu, ako bismo htjeli izdvojiti neku njegovu mušku karakternu crtu, onda je to svakako činjenica da je bio čovjek tišine i slušanja onoga što mu Bog želi reći. Biti tih i slušati ni danas među muškarcima nije nimalo popularno. A, donekle, ni u Crkvi. Treba na sva zvona govoriti o sebi, sebe isticati u prvi plan, pokazivati što sam sve napravio, učinio, postigao – od gradnje župne crkve, preko doktorata, do poželjnog i visokog mjesta u nekoj crkvenoj instituciji ili unutar crkvene hijerharije. Takav način nije josipovski. Stoga, ako bismo za ovu prigodu izdvojili neku mušku crtu Josipove osobe, onda je to svakako tišina i slušanje Boga, stavljanje Boga na pozornicu vlastita života, osluškivanje Božje riječi glede toga što on, Josip i muškarac, treba činiti i kako. Ima nešto plemenito i uzvišeno u pobožnom muškarcu koji strpljivo šuti, sluša i ne govori previše dok Bog govori. Nažalost, ponekad i u Crkvi ima nas takvih da od silnog brbljanja više i ne ličimo na muškarce poput Josipa – strpljive, šutljive i spremne slušati što im Bog govori.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.