Isus je pozvan na objed u dom nekoga farizejskoga prvaka. Čitajući Lukino Evanđelje, vidjet ćemo kako svaki puta – kada je u kući bilo koga farizeja ili uglednika, prizor svršava u sukobu, neminovnu, neizbježivu incidentu. Protivnici žele uhvatiti Isusa u riječi i na djelu, vrebaju na njegove postupke, žele ga sabotirati i potkopati, njegovu osobu ‘demontirati’, njihova gostoljubivost razotkriva se kao obrazina, prijetvornost, lažno prijateljstvo. Pozivaju ga u goste da bi ga mogli uhoditi, špijunirati i optužiti. Bolesnici su uvijek klopka i ‘mamac’, kojim žele namamiti Isusa u klopku, u stupicu ili na udicu. Isus se ne ustručava zakoračiti ni u ‘lavlju’ jamu, vučji brlog, gdje bi ga neprijatelji najradije ugušili, rastrgali, raskomadali.

Bog uzvisuje malene

Na prvi se pogled čini kako su suvišni ovi Isusovi savjeti spram lijepa ponašanja za stolom. Pogotovo u današnje vrijeme kad svatko ima svoje točno dodijeljeno mjesto, i za stolom, a i za zajedničko fotografiranje. Za stolom imaš na tanjuru ili pored njega svoje ime i prezime, koje je netko drugi stavio prema svome nahođenju, imajući pred sobom i sve ostale goste, a za zajedničkih fotografiranja na tlu gdje se stoji svačije je ime napisano i svatko je predviđen da stane na svoje ime. Tu se zna poredak, tko je u prednjem redu, tko u stražnjem dijelu fotografije, tko u sredini, tko na rubu ili s krajeva. Sve je točno unaprijed zacrtano, prema nekakvu ‘rangiranju’. Zna se poredak značenja pojedinih osoba.

Protivnici žele uhvatiti Isusa u riječi i na djelu, vrebaju na njegove postupke, žele ga sabotirati i potkopati, njegovu osobu ‘demontirati’, njihova gostoljubivost razotkriva se kao obrazina, prijetvornost, lažno prijateljstvo.

U prva dva poglavlja svoga Evanđelja evanđelist Luka gotovo da stvara zaslon i teološku osnovicu za svoje cjelokupno djelo. Središnje mjesto u uvodnim poglavljima jest uzvišenje poniznih i poniženih, sve se to provijava kroz Marijin Magnificat, a potom i u ostalom korpusu Lukina Evanđelja zauzima ta misao svoje značajno mjesto i pisac to razvija nadugo i naširoko. Središnja riječ i misao vodilja jest Božja slava, slava uopće. O njoj govore i pjevaju anđeli za Isusova rođenja (usp. 2,9.14), a ta riječ provlači se kao crvena nit kroz cijelo Evanđelje, pa je i u središtu ovoga današnjega odsječka.

Isus svojima veli: Kad te pozovu, a ne znaš li pak gdje je tvoje mjesto, nemoj odmah zauzeti prvo mjesto, nego se smjesti odostraga. Zauzmi mjesto negdje otraga, pa će ti biti pred svima na čast i ponos kad ti domaćin rekne da se pomakneš naviše. Sjedneš li pak među prva mjesta, može se dogoditi da bude pozvan netko časniji od tebe, i bit ćeš osramoćen pred svima, budeš li morao ustupiti svoje mjesto nekomu uglednijemu.

Središnje mjesto u uvodnim poglavljima jest uzvišenje poniznih i poniženih, sve se to provijava kroz Marijin Magnificat, a potom i u ostalom korpusu Lukina Evanđelja zauzima ta misao svoje značajno mjesto i pisac to razvija nadugo i naširoko.

Znamo za prijepore njegovih vlastitih učenika spram prvih mjesta u Isusovu kraljevstvu, tko bi htio biti zdesna i slijeva, već kod njih imamo borbe za „fotelje“, znamo za konkretne zorne poduke s malenom djecom. Znamo i za njegovo ponašanje za Posljednje večere kad im je svima oprao noge. I ovdje je naglasak na završnoj rečenici gdje je očito jasno da je Bog domaćin i gostoprimac, da on dodjeljuje viša i niža, prva i zadnja mjesta.

Tko prema Isusovu poimanju traži ili zahtijeva promaknuće prema prvom mjestu, grdno se preračunao u Božjim očima. Bog uvijek uzvisuje malene i neznatne, upravo prema Marijinu Veliča ili prema Isusovu Govoru na gori. Siromah zna da mu je sve darovano, da nema ništa svoga, i da je sve što ima, u konačnici nezasluženi Božji dar.

U Isusa nije riječ o pravilima pristojna ponašanja ili bontona za stolom, nego se sve svodi na ispravan odnos prema Bogu. Isus će jasno reći, kako je on među nama kao onaj koji poslužuje, a ne sjeda u prvu fotelju (usp. Iv 13,1-15) da ga drugi dvore i poslužuju. Time čita lekciju i učenicima koji su također samosvidljivi, misle na sebe i svoj ugled. Kao da im želi reći: Sva čast i vlast i moć pripadaju samo i jedino Bogu. On je izvor časti i slave. On uzvisuje ponižene, a i sirotinja prima od njega priznanje.

Čitajući Lukino Evanđelje, vidjet ćemo kako svaki puta – kada je u kući bilo koga farizeja ili uglednika, prizor svršava u sukobu, neminovnu, neizbježivu incidentu. Protivnici žele uhvatiti Isusa u riječi i na djelu, vrebaju na njegove postupke, žele ga sabotirati i potkopati, njegovu osobu ‘demontirati’, njihova gostoljubivost razotkriva se kao obrazina, prijetvornost, lažno prijateljstvo.

Za Isusova rođenja upravo pastiri, oni s ruba društva, bijahu prvi svjedoci Božje (pro)slave i rođenja. Isto tako slušatelji, ali i čitatelji, u susretu s Isusom trebaju doživjeti svoje rođenje, preporađanje, njima se treba utisnuti u srce i pamet Kristov lik.

Isus je dao primjer. Smjestio se među najniže u ljudskom društvu, među sirotinju, ponižene, obespravljene, i odatle je započeo svoju mirotvornu revoluciju u svijetu. Želimo li biti Kristovi, moramo potražiti Krista ondje gdje je on osobno. Nije on u pravilu nikada u palačama, među velikašima ni uglednicima. Naći ćemo ga među zadnjima, rubnima, negdje na periferiji. Nasljedovanje Isusa jest čast i ponos svakomu, ne sramota. To je Isusov poziv učenicima i upravo riječ ‘zvati’, ‘pozivati’ nalazi se u ovome poglavlju točno osam puta (redci 8.9.10. 12.13.16. 17. 24).

Poniznost je zahtjevna

Teško je danas govoriti o poniznosti ili biti ponizan. Poniznost je zahtjevna. U vremenu kad svi od sebe ulažu sve sile u to da svoju osobnost što snažnije razviju, da budu poznati i prepoznati, da se u životu ostvare, da postignu životnu karijeru, da budu profesori, liječnici, inženjeri, stručnjaci, teško je biti ponizan. Biti otraga, na zadnjem mjestu. Kao Majka Tereza ili sveti Franjo.

Za Isusova rođenja upravo pastiri, oni s ruba društva, bijahu prvi svjedoci Božje (pro)slave i rođenja. Isto tako slušatelji, ali i čitatelji, u susretu s Isusom trebaju doživjeti svoje rođenje, preporađanje, njima se treba utisnuti u srce i pamet Kristov lik.

To je učinio Isus u svome utjelovljenju. Sišao dolje, u dubine zemlje, postao manji od najmanjega, da bi mu na kraju Bog podario ime nad svakim imenom, da se na njegovo ime pokloni svako drugo ime, sve što jest u bilo kome obliku.

Isus je na sebe uzeo naše siromaštvo, našu bijedu. Sv. Bernard se izrazio: “Nakon što po naravi svoga božanstva nije mogao izrasti ni u što više, nego što je Bog, jer Bog je iznad svega, našao je svojim silaskom na zemlju i u svijet načina kako rasti u poniznosti.”

Naći ćemo ga među zadnjima, rubnima, negdje na periferiji. Nasljedovanje Isusa jest čast i ponos svakomu, ne sramota.

I zašto Bernard redovito smješta svoje samostane u uvale, prodoline: “Kao što se voda slijeva sa svih okolnih brda i planina, tako se i u dolinama poniznih srdaca slijevaju milosti Božje, koje se udaljuju od planina, oholih duhova”. To je nepisano pravilo u cistercita.

Slično se dade primijeniti i na svetoga Franju, na njegov teocentrizam i kristocentrizam. Nigdje ni spomena egocentrizmu, usmjerenosti na samoga sebe, u njegovu životu. Uvijek i samo Bog i Krist u žarištu svega, misli, riječi, djela, postupaka.