"Bog je probudio muško i pustio kao jak vjetar da napokon zapuše Crkvom, da nas osvježi muževnošću, snagom vjere, mišićima Duha, brižnošću očeva koji ljube i vole....dočekali smo, probudili su se, ne kleče samo, već stupaju, tiho, tiho da ne probude djecu ali snažno da pakao drhti i plače od muke, jer dolaze, napokon dolaze momci spremni na borbu za Boga, za obitelj". Pročitajte objavu koju je na svojem Facebook profilu postavio karmelićanin Krešimir Josip Bahmec. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Prošli vikend sam bio pozvan na dvije duhovne obnove. Ni za jednu nisam bio spreman radi brojnih obveza ali sam prihvatio prvu vjerujući da svećenik nije centar nego Isus. Da Duh govori kome hoće i preko koga hoće ako postoji barem malena otvorenost i želja. Bilo nas je 22 mladih muškaraca laika i nas dvojica karmelićana. o. Marko i ja.
Nagovor, svjedočanstva, rad po grupama iliti kružok. Tema je bila uloga muškarca u vjeri, obitelji, duhovnosti te traženje i življenje Božje volje. Za razliku od mene, o. Marko je bio sjajan, briljantan. Na to sam bio spreman, da mladi svećenici surađuju s Duhom Svetim i da vjeruju, da vjeruju Bogu, ponajprije Njemu. Ali što, misleći da je to jedna od duhovnih obnova, jedna u nizu traženja Boga, nisam nikako bio spreman na navalu, toliku navalu Duha, kreativnosti Duha u mladim muževima, očevima, mladićima…naime, jedno svjedočanstvo jednoga oca, muža, čovjeka vjere i iskrena, nepatvorena srca sve nas je izuo iz cipela. Bog nas je po njemu posve ogolio. Nije više bilo tajni, čak ni srama, skrivanja…postali smo jedna duša. 24 muškarca na 900 metara visine, u tišini ličke visoravni…u Baškim Oštarijama.
Jedno svjedočanstvo jednoga oca, muža, čovjeka vjere i iskrena, nepatvorena srca sve nas je izuo iz cipela.
Ogolio nas je Duh kojem smo se otvorili. Iskoristio je Bog jednog muža da se pronađemo u jednom srcu, u istom loncu života…počeli smo pričati, svjedočiti jedni drugima da imamo iste puteve, padove, ushite, i naravno, istog Oca. Nismo imali problema ni sa suzama, lake su bile, tako prirodne i oslobađajuće, iscjeljujuće…izgrlili smo se kao na traci, ko mala djeca koja uživaju u zajedništvu, u igri, iako je igra bila ozbiljna – život, spasenje, Bog..
Jedan je rekao da je napokon sastrugao crno, zagoreno sa dna tave, drugi da je tako lako stavio pred nas ono najmasnije, znajući da dijeli sa prijateljima koji ga ne osuđuju nego razumiju…treći me je osobito osvojio kada je rekao da se među nama osjeća sigurno, prihvaćeno, zaštićeno, ono što je ustvari uloga muškarca u obitelji, u društvu, da donosi snagu, zaštitu..
Bog je probudio muško i pustio kao jak vjetar da napokon zapuše Crkvom, da nas osvježi muževnošću, snagom vjere, mišićima Duha
Možda sam prije ove duhovne obnove mislio da su samo žene u crkvi, da su muški odustali, da se boje dalje od ograde crkvena dvorišta…ali sad ne vjerujem nego znam…Bog je probudio muško i pustio kao jak vjetar da napokon zapuše Crkvom, da nas osvježi muževnošću, snagom vjere, mišićima Duha, brižnošću očeva koji ljube i vole….dočekali smo, probudili su se, ne kleče samo, već stupaju, tiho, tiho da ne probude djecu ali snažno da pakao drhti i plače od muke, jer dolaze, napokon dolaze momci spremni na borbu za Boga, za obitelj…bit će ih još….nastavljamo…djevojke i žene, ne brinite, vaše molitve je Bog čuo…vidio je vaše suze…najbolje tek dolazi…mi smo spremni, a vi?