"Upravo je razgovor o svećenicima u krugovima vjernika najčešći. U nekim vjerničkim razgovorima, među ostalim pitanjima o župi, među prvima (ako ne i prvo) bude i ono: 'Tko ti je župnik i kakav je?' Što to uopće znači i što želimo postići tim pitanjem? Stoji li iza njega puka radoznalost i stvarna želja za znanjem ili povod za raspravu o tome na koji način jedan župnik vodi župu, privatni život ili bilo što povezano s njim. Nažalost, svjedok sam da je ovo drugo puno češće."
“Izabirem moliti umjesto kritizirati” naslov je koji donosi promišljanje portala Mladi katolici o onima koji kritiziraju pa i kleveću svoje župnike, biskupe, kardinale i vjeroučitelje. Tekst prenosimo u cijelosti.
“Svakoga dana mogu čuti od svoje braće i sestara kako se deklariraju vjernicima. Prakticiraju svoju vjeru, idu u crkvu i redovito se mole (barem tako kažu). To je lijepo znati. Bogu hvala na tome.
No, počevši s ovakvim naslovom želim se upravo dotaknuti onih koji se deklariraju vjernicima, a redovito imaju ponešto reći o svojim vjeroučiteljima, župnicima, biskupima, kardinalima i papi.
Upravo je razgovor o svećenicima u krugovima vjernika najčešći. U nekim vjerničkim razgovorima, među ostalim pitanjima o župi, među prvima (ako ne i prvo) bude i ono: ‘Tko ti je župnik i kakav je?’
Ako je među nama i našim razgovorima redovita tema kritiziranje svećenika i traženje ‘dlake u jajetu’ s obzirom na njegovo djelovanje, mi se uopće ne ponašamo kristoliko.
Što to uopće znači i što želimo postići tim pitanjem? Stoji li iza njega puka radoznalost i stvarna želja za znanjem ili povod za raspravu o tome na koji način jedan župnik vodi župu, privatni život ili bilo što povezano s njim. Nažalost, svjedok sam da je ovo drugo puno češće.
Nebrojeno puta našao sam se u situaciji da su tema razgovora nas vjernika laika – upravo svećenici. Redovito su teme razgovora povezane s kritiziranjem načina (ne)rada i prepričavanjem što bi sve on trebao i mogao, a ne čini u župi. Zanimljivo, zar ne?
Kako me ne biste krivo shvatili, ovim ne želim opravdavati lijenost, nezainteresiranost ili bilo što drugo što može karakterizirati jednog svećenika i ne vršenje njegova poslanja. Dakako da su svi oni prvi pozvani ići putem svetosti, a onda i povjereni narod voditi tim istim putem prema Kristu.
Nadalje, ovim ne želim opravdavati različita zla i zloupotrebe od strane pojedinaca unutar Crkve. Takve situacije sasvim su jasne i potrebno ih je rješavati i pročišćavati ovisno o težini – crkvenim i/ili društvenim zakonima.
Vraćajući fokus na nas vjernike, što želim reći? Ako je među nama i našim razgovorima redovita tema kritiziranje svećenika i traženje “dlake u jajetu” s obzirom na njegovo djelovanje, mi se uopće ne ponašamo kristoliko. Ako naši razgovori imaju za cilj jedino kritizirati, prepričavati (ne daj Bože i nadodavati – klevetati) određene događaje unutar župe ili biskupije, što nam to donosi?
Vjernik koji je duhovno nezreo (a u vlastitim je očima savršen primjer i oličenje dobra) opasnost je za ljude u svojoj blizini.
Donosi nam nekoliko stvari koje redovito nećemo ili sami sebi ne želimo priznati. No, one itekako utječu na naš život i rast u vjeri.
Jedna je od njih nezadovoljstvo koje rađa frustriranošću. To nezadovoljstvo vlastitim župnikom o kojem uvijek imamo nešto loše reći nama iznova rađa odbojnost i nepovjerenje prema njemu. Polako postajemo slijepi za bilo kakvo dobro koje dolazi od njega i vidimo samo ono što je loše.
Druga je prikriveni prezir i ogorčenost. Ako se svaki put damo nagovoriti i lako prihvaćamo govoriti o svome župniku u gore navedenom kontekstu, u nama se polako počne javljati prezir i ogorčenost koji onda mogu nerijetko rezultirati odlaženjem na svetu misu u drugu župu; jer je župnik ondje svetiji, bolji, pametniji, susretljiviji i bolje propovijeda. Moguća pojava jest i da se počnemo priključivati različitim skupinama u drugoj župi, a koje postoje i u našoj jer nas vjernici i župnik u drugoj župi bolje razumiju i prihvaćaju. A mi se ne mijenjamo.
Nadalje, sve skupa može rezultirati ozbiljnom duhovnom nezrelošću koja može unijeti razdor i nemir u svaki odnos ― na župnoj, biskupijskoj ili opće ljudskoj, vjerničkoj razini. Vjernik koji je duhovno nezreo (a u vlastitim je očima savršen primjer i oličenje dobra) opasnost je za ljude u svojoj blizini. Takva osoba uvijek ima potrebu nešto prokomentirati, iskritizirati, a da pri tome ne daje nikakvo rješenje ili prijedlog kako bolje. Govori samo kako bi negdje mogla izbaciti sve ono što se vremenom nakupilo u nutrini i vapi za očišćenjem i ozdravljenjem.
Njima je više dano, i od njih će se više tražiti, to je sigurno, ali izaberi moliti za njih i vidjet ćeš kako se tvoj pogled i shvaćanje njihova poslanja polako mijenja.
U svemu ovome, promatrajući i slušajući svoju braću i sestre vjernike laike, ali i braću svećenike kada se uhvate razgovora o ovoj temi došao sam do jednog zaključka. I ne, nisam domislio ništa novo, što već svi mi vjernici ne znamo; samo sam se učvrstio u tom stavu i razmišljanju. Mi vjernici zaboravljamo na Isusa i Njegov poziv da budemo sveti kao što je i On svet. Zaboravljamo da je On Bog, savršen, a mi Njegova stvorenja, nesavršeni. Iz tog razloga izabirem moliti umjesto kritizirati. Kada tako počneš živjeti srce postaje mirno. Nutrina dobiva mir. Nisi opterećen različitim poluistinama koje redovito dolaze do tebe. Postaješ slobodan od toga da sve komentiraš, a sposoban da sve prikazuješ Gospodinu. To nije nimalo jednostavan put. Ali pozivam sve nas da krenemo tim putem. Treba se boriti protiv napasti da sve kritiziraš, pogotovo svoga župnika, biskupa i vjeroučitelja. Radije im pomozi. Radije se ponudi za pomoć. Budi na raspolaganju. Podijeli teret kojega nose, onoliko koliko je u tvojoj moći i odgovornosti koju možeš preuzeti. Daj sve od sebe i svojih talenata. Neka tvoj župnik u tebi vidi brata, sestru i srce na koje može računati, a ne namrgođeno lice koje sve promatra sa sumnjom i rezerviranošću.
Tako djelujući nećeš odobravati njihove eventualne krive postupke, pogreške i grijehe; to nitko i ne traži od tebe. Tako djelujući moći ćeš bolje razumjeti situacije u kojima se nalaze i različite kušnje koje prolaze. Prikazuj ih u svojoj molitvi Bogu. Uz sve svoje životne nakane i potrebe, prikazuj njih i njihovo poslanje. Jer ako su milošću Božjom to što jesu, to ne znači da su sačuvani od grijeha, kušnji i padova. Naprotiv, prvi su kojima sve to prijeti, kao i tebi. Jer su djeca Božja, baš kao i ti. Njima je više dano, i od njih će se više tražiti, to je sigurno, ali izaberi moliti za njih i vidjet ćeš kako se tvoj pogled i shvaćanje njihova poslanja polako mijenja.
Nismo mi, brate i sestro oni koji naše svećenike, redovnike, redovnice i vjeroučitelje možemo i trebamo mijenjati. Ima ih svakakvih, to je jasno. I nas ima svakakvih, zar ne? I zamisli, sve nas Gospodin treba. Svaki je od nas Njemu jednako dragocjen. Zato izaberi donositi Gospodinu Njegove izabranike i radnike vinograda kako bi ih On doticao i mijenjao. Neka ih On koji ih je pozvao, oblikuje prema Onome kojega je poslao da nas spasi. I ne brini, čuje Gospodin vapaj svoga naroda. Samo budi ustrajan i biraj put koji vodi u život.”