Imao sam u svome životu mnoge krize jer sam redovito sam sebi bio najveći teret. Znale su me preplaviti tame i brige.

Znao sam moliti Boga da me oslobodi, da mi pomogne, da olakša moje terete. I bio sam često frustriran jer se ništa nije mijenjalo, tame su i dalje bile tamne, bol je i dalje boljela. Buljio sam u jamu ispred sebe i polako klizio u nju, tonuo sve dublje i dublje i svijet mi se činio mračnijim i mračnijim.

Ali shvatio sam koliko je važna perspektiva: umjesto da buljim u svoju jamu koja zjapi preda mnom i proždire svaku nadu i sreću, mogao sam gledati Kristovo svjetlo.

Svjetlo koje je sjalo meni iza leđa i kojemu nisam davao svu pažnju koju sam trebao premda sam znao da postoji. Umjesto da tonem u jamu, mogao sam se okrenuti i fokus staviti na Njega, na ono dobro u meni, na sve ono na čemu mogu biti zahvalan.

Mogao sam fokus staviti na činjenicu da sam voljen, beskrajno i bezuvjetno, mogao sam prestati tražiti svoju vrijednost u tome što će drugi misliti i što ću ja misliti o sebi, kad sam znao što On misli o meni.

Čak i ako to nisam osjetio, mogao sam vjerom prihvaćati tu istinu i iz nje crpiti snagu za ići naprijed. I u najtamnijim danima mogao sam se držati za to svjetlo. Mogao sam zahvaljivati. Mogao sam pjevati o Božjoj dobroti.

I što je bol bila veća, mogao sam glasnije pjevati o tome kako je Bog predivan. I pjevat ću i zahvaljivati. I hodit ću prema tome svjetlu koje me drži usidrenim da ne kliznem u jamu koja preda mnom zjapi.

I zahvaljivat ću Bogu na tome što postoji. I što me voli. I što me trpi. I što neće odustati ni kad ja poželim odustati. I znam da će na kraju sve biti dobro, jer Bog uvijek sve izvodi na dobro.

Za portal “Bog je tu” napisao o. Jakov Milić.