"Odlučimo danas odbaciti od sebe sve loše. Odlučimo ne ustrajati u grijesima. Grijeh nam briše osjećaj Božje blizine ako nam je svejedno da li griješimo ili ne", piše o. Antonio Mario Čirko.
Karmelićanin o. Antonio Mario Čirko na svojim je društvenim mrežama podijelio svoje promišljanje o strahu i odnosu prema osjećaju straha te podsjetio na izjave svetaca o nošenju sa strahom te na riječi Svetog Pisma o strahu Gospodnjem. U nastavku prenosimo promišljanje oca Čirka.
Kao svećenik, ispovjednik i duhovnik sve više vidim da je u mnogih prisutan strah. Strah koji je posljedica potresa, strah koji je posljedica pandemije, strah da se ne zarazimo, strah za ekonomsku sigurnost, strah od rata… I taj strah mnoge jednostavno blokira, koči, stvara nemir, nesane noći, o tome se samo razmišlja, ne može se normalno funkcionirati. Tada trpi svakodnevni život, trpi obitelj, bližnji, neproduktivan se bude na radnome mjestu. Jednom riječju duboku nemir.
Znam nekada situacije kod roditelja, osobito kada se radi o mamama, koje su opsesivno opterećene i u strahu da dijete nije bolesno ili ako se pojavi neki znak odmah sumnja na najgore.
Kratko rečeno, nemir, strahovi nisu od Boga. Strah na kraju svega očituje našu nevjeru. Mogu nam doći ti strahovi, ali kada ono prevlada, kada postane stil našega ophođenja tada se vjera guši i čini se nemogućim povjerovati da je Bog svemogući i jači od svega. Zato nam se boriti i odricati strahova. Đavao je vrlo prepreden. Znam nekada situacije kod roditelja, osobito kada se radi o mamama, koje su opsesivno opterećene i u strahu da dijete nije bolesno ili ako se pojavi neki znak odmah sumnja na najgore. Tada dijete počinje živjeti pod staklenim zvonom i na taj način dijete biva duhovno, emocionalno ranjeno – Moja mama me vidi nesavršenog.
Strah dovodi čovjeka pred zid. No sjetimo da je Bog stalno uza nas. On za nas stvara svaki novi dan, daruje nam svaku sekundu života. On nije sa strane naših životnih zbivanja. Ne, on je duboko dio našega života.
Strah čini da zaboravimo na Božju blizinu
Kada smo toga svjesni onda strah počinje drugačije izgledati, kao jedna prolazna noćna mora. No potrebno je upoznati sve zamke koje nam neprijatelj đavao želi ubaciti u naša srca. U pogledu u vlastitu nutrinu pogledajmo čega se uistinu plašimo. Da li nam to čini da nam ništa ne smisla, da smo izgubili cilj? Neprestani strah je znak da smo odmaknuli od sebe temelj koji drži naš život. Za nas vjernike to je Božja milosrdna ljubav.
Strah je prisutan kroz cijeli život i treba ga stalno odbacivati. No ohrabrenje nam je uvijek Evanđelje. I apostoli su bili puni straha. Zamislite malo kroz koliko su oni situacija prošli koje su ih duboko protresle i učinile da su uronili u svoje najdublje strahove. Sjetimo se samo one oluje na Genezaretskom jezeru, nevrijeme, vjetar, valovi prekrivaju lađu, vriskovi apostola – pogibosmo, a Isus pored njih mirno spava. To je zapravo ona slika svakoga od nas. Strah čini da zaboravimo na Božju blizinu.
Toga se lako možemo osloboditi ako kažemo u predanju i snagom vjere npr. slijedećim riječima: Isus je moj spasitelj, čega da se bojim!
Ili sjetimo se kad je Isus bio uhvaćen u Getsemanskom vrtu. Učenici su se u strahu svi razbježali. I Petar, koji je Isusa tri puta zatajio, zamislite kako se on osjećao i koji je tu strah bio prisutan kad ga pitaju da li je Isusov učenik, zar nije bio s njime? Strah je od njega učinio da panično brani sebe i niječe Isusa. U jednome trenutku zaboravio je na Isusovu snagu, čudesa, praštanje, milosrđe, na sve trenutke… Zaboravio je i na oluju na moru koju je Isus utišao. Na sve je zaboravio.
Đavao kada uhvati čovjeka u svoju mrežu blokira mu sjećanja na milosti i Božju prisutnost. Toga se lako možemo osloboditi ako kažemo u predanju i snagom vjere npr. slijedećim riječima: Isus je moj spasitelj, čega da se bojim! Tada zapravo ne dopuštamo da udaljimo od sebe Božju blizinu.
No apostoli, također i nakon uskrsnuća i Isusova Uzašašća, dok su bili u dvorani posljednje večere s Marijom, oni su opet bili u strahu zatvoreni. No, po silasku Duha Svetoga, nestaje strah i oni hrabro svjedoče Isusa nadahnuti Duhom Svetim.
Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim?
Dakle, vidimo da strah ne možemo izbjeći, ali se protiv njega možemo boriti, tj. odbaciti ga. Ima ono poznato razmišljanje od Svete Terezije Avilske: “Uzela sam u ruku križ i učinilo mi se da mi je Bog dao hrabrost. Ubrzo sam se osjećala tako preobraženom da se nisam bojala boriti sa svima i dovikivati im: „Samo dođite bliže. Budući da sam služavka Božja, željela bih vidjeti što mi možete učiniti!” I činilo se kao da su me se demoni uistinu bojali, jer sam mogla ostati mirna. Otada me nije više mučio nemir, nisam se više bojala demona i ako su mi se prikazali, nisam ih se više plašila, već mi se činilo da su se oni plašili mene.”
Potom Terezija nastavlja: “Oni su zapravo kukavice i odmah gube hrabrost ako vide da ih se prezire. Oni ne napadaju, osim one ljude za koje smatraju da ih mogu lako pridobiti za sebe ili ako to dopusti Gospodin, da bi njihovi napadi i progoni postali od veće koristi njegovim slugama. Bog želi da se mi bojimo samo onoga čega se treba bojati i da se uvjerimo u to da jedan jedini grijeh može nanijeti veću štetu nego čitav pakao. I upravo je tako.
Ne razumijem strahove onih koji viču: „Đavao! Đavao!”, dok bi mogli zvati: „Bože! Bože!” i tako ispuniti pakao strahom.
Znate li kada nam zli duhovi utjeruju strah? Kada se brinemo za časti, radosti i bogatstva ovoga svijeta. Ako dakle volimo i slijedimo ono što bismo trebali izbjegavati, predajemo im oružje kojima bismo se mogli braniti i pozivamo ih da se bore protiv nas pomoću naše goleme predrasude. …Ukoliko opazi da je netko posve slijep i nalazi zadovoljstvo u stvarima ovoga svijeta koje su beskorisne i prolazne poput dječjih igračaka, vjeruje da ima posla s djetetom, te postupa s njim u skladu s tim. Tada se đavao zabavlja time da takva čovjeka uvijek iznova napada.”
Tu dolazi ona poznata rečenica Svete Terezije: “Ne razumijem strahove onih koji viču: „Đavao! Đavao!”, dok bi mogli zvati: „Bože! Bože!” i tako ispuniti pakao strahom.” Sjetimo se Isusovih riječi: Ne boj te se! Ja sam! A već u Starom Zavjetu u knjizi proroka Izaije slušamo: Ne boj se jer ja sam s tobom (Iz 43, 5). Razmatrajmo te rečenice. Koliko su one snažne.
Zato odlučimo danas odbaciti od sebe sve loše. Odlučimo ne ustrajati u grijesima. Grijeh nam briše osjećaj Božje blizine ako nam je svejedno da li griješimo ili ne. U ispovijedi dolazi ohrabrenje i nova snaga. Znate li koga se mi trebamo bojati? Boga! Što to znači? Možda će netko reći da je to užasno. No bojati se Boga, znači ne voljeti zlo. Znate onaj izraz: Bogobojazna osoba! Kad bi svi barem bili takovi. U Bibliji strah pred Bogom označava poželjno svojstvo. To je duboko poštovanje prema Bogu, snažna želja da ne povrijedimo njegovu ljubav za nas. (usp. Iz 11,3; Ps 115,11).
Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim?
Knjiga Sirahova nam donosi da je početak mudrosti, strah Gospodnji (Sir 1, 14). Mudre Izreke 14, 27 nam kažu da je Strah Gospodnji izvor je života: on izbavlja od zamke smrti. Završit ću riječima 27 Psalma (Ps 27, 1): “Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga, pred kime da strepim?”