Kada čitamo evanđelja možemo često uočiti kako Isus ima najviše problema s farizejima i pismoznancima koji ga neprestano ogovaraju. Oni su se čak sastajali i raspravljali o Isusu i bez ikakve provjere donosili sud o njemu.

Razgovori su im bili puni negativnih komentara i prosudbi. No nisu ostajali na tome nego su loš glas o Isusu širili među svojim vlastitim narodom. To je išlo toliko daleko da su čak i Rimljanima iznijeli mnoštvo laži samo da bi Isus bio osuđen i pogubljen.

No Isusova djela su govorila o njemu samome. Zato je ogovaranje na kraju prešlo u neopisivu mržnju i potpunu duhovnu sljepoću jer su vidjeli da Isus unatoč svega ostaje miran i pun ljubavi za svakoga čovjeka, pa i za njih.

Matejevo evanđelje donosi poznatu misao: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Židovi su činili suprotno u odnosu prema Isusu. Postavimo sebi jedno pitanje: „Volimo li mi da nas drugi neprestano ogovaraju?“

Vjerujem da svatko od nas kada otkrije da se na negativan način o njemu govori ne osjeća baš ugodno, nego uvrijeđeno, ljutito, a često puta se javlja jedan poticaj da uzvratimo istom mjerom, ako ne i žešće. Kada promatramo cjelokupnu društvenu, političku, ali i duhovnu situaciju vidimo da je ogovaranje postalo dio naše svakodnevice.

Ono se je uvuklo čak i u samostane, župe, razne crkvene ustanove, zatim u obitelji, na radna mjesta, a toliko izrazito u javnom životu zbog čega smo svi izloženi tom otrovu današnjeg vremena. U našem narodu to je postalo toliko uobičajeno i dio našega svakodnevnoga rječnika i promišljanja da niti više ne primjećujemo koliko ono u nama stvara nemir i podjele.

Nekada i kad se šalimo znamo se ismijavati na tuđi račun koji prelaze granice dobroga ukusa, te ranjava nutrine mnogih osoba.

Kada bi onako iskreno otvorili svoju nutrinu mogli bi vidjeti koliko minuta provedemo razmišljajući o nečemu ili nekome na pozitivan način, a koliko minuta na negativni način. Nažalost mislim da bi ovo drugo potpuno prevagnulo.

Naišao sam na jedan podatak kako muškarci prosječno potroše 76 minuta na dan u ogovaranju, bilo na pauzi za ručak ili poslije posla, dok žene potroše 52 minute. Bez obzira o koliko se minuta radilo ogovaranje je veliki grijeh protiv ljubavi.

Među spisima sv. Terezije Avilske u njezinim opomenama u obliku pobudnih izreka čitamo slijedeće: „Dodaj svojim razgovorima nešto duhovnoga, izbjeći ćeš tada brbljanje i ogovaranje“. Također i slijedeća misao: „Ne slušaj ogovaranje drugih, a ti sam nemoj nikoga ogovarati, zlo govori jedino o sebi. Znak je da napreduješ kada se veseliš kada te netko ukori“.

Loše je ako je suprotno od ovoga citiranoga. Pogledajmo Judu iškariotskoga koji je bio najveći gunđaroš i ogovaratelj. On je stalno nešto prigovarao Gospodinu – preskupa pomast, novac bi bilo bolje dati siromasima, nego rasipati… (usp. Iv 12,5).

Osim toga on je vjerojatno ogovarao Isusa po drugim kućama. Dok se ogovara, ne živimo u ljubavi – ne može se reći: „Ljubim svoga bližnjega!“ Osobi koja ogovara Bog oduzima milosti. Osoba ne nalazi niti mir niti veselje u onome što radi.

Đavao igra vrlo lukavu igru. Treba se čuvati „pobožnog đavla“ koji nas znade uvući u tzv. pobožne razgovore koji nakon nekog vremena prelaze u razgovore o nekome trećemu. Zato i Sveto Pismo govori: „Obilje riječi ne biva bez grijeha!“ (Izr 10,19)

S druge strane neki bez imalo ustručavanja i bilo kakve provjere svojim pričama uništavaju dobar glas mnogih ljudi. Zato je ovaj grijeh ne samo grijeh protiv ljubavi nego i grijeh oholosti jer sebe vidimo kao jedino mjerilo autentičnosti i postajemo sudci. Ogovaranje dovodi do osuđivanja. Ovdje je Isus jasan: „Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se“ (Mt 7, 1-2).

I ja se borim protiv ovoga grijeha. Kada u njega upadnem osjećam se toliko prljavo i jadno. Naučio sam jednu stvar da kada sam u napasti da učinim nešto tako loše, trebam okrenuti svoje misli na pozitivno blagoslivljajući osobu ili određene ljude jer ogovaranje dovodi i do prezira drugoga.

Imao sam jednom jednu vrlo napetu situaciju koju sam morao razriješiti. U srcu mi je prva misao bila kako ću sa svojim argumentima pokazati toj osobi koliko je u krivu to što radi. Javilo mi se jedno krivo zadovoljstvo, no koje je, Bogu hvala, ubrzo preraslo u jedan nemir, a taj nemir me je duboko potresao i podsjetio na Isusove riječi: „Velim vama koji slušate – Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju“.

Tada sam u doslovnom smislu riječi sat vremena proveo blagoslivljajući tu dotičnu osobu s kojom sam trebao imati vrlo žučnu raspravu. Ti trenuci blagoslivljanja su mi iscijelili srce da sam u susretu s njom mogao pristupiti u ljubavi i tako je izbjegnuta napeta situacija. Ovaj događaj me je naučio koliko đavao čezne da nas uvuče u začarani krug optužbi i ogovaranja.

I naša domovina je duboko uvučena u to zlo. Prevladala je jedna nezdrava atmosfera koja je podijelila naše društvo. Toga smo svjedoci događanja u društvu i u Crkvi. Sigurno je da mi moramo prosuđivati situaciju oko nas, ali prosuđivanje nije isto kao osuđivanje.

Iskrena prosudba osobe postaje kreativna jer prožeta ljubavlju mijenja nju samu i okolinu. Potrebna je uistinu jedna sveopća duhovna obnova koja mora krenuti iz naših župnih zajednica, molitvenih grupa, obitelji, a potom proširiti se preko vjernika koji djeluju u javnom životu.

Kao vjernici, kao Isusovi učenici što moramo učiniti nego li slijediti primjer našega Gospodina! Što Isus radi? On moli za svoje.

Iz molitve otvaramo se djelovanju Božje milosti i nadahnućima Duha Svetoga koja postaju konkretna djela. A konkretna djela donose plodove, a plodovi se tako šire i dovode do obnove i duhovnog ozdravljenja, objavio je o. Antonio Mario Čirko na osobnome profilu Facebooka.