Godine 1665. mladi znanstvenik sa Sveučilišta Cambridge po imenu Isaac Newton uzeo je staklenu prizmu i postavio je na putanju sunčeve zrake. Bijela svjetlost raspršila se u niz od sedam duginih boja. Newton je pokazao da bijela svjetlost nije samo bijela svjetlost već skup mnogih boja. Ovaj jednostavan, ali povijesni eksperiment ima zanimljiv analogni odnos s Marijom Majkom Božjom koja se često uspoređuje sa suncem (Odjevenom u Sunce), a ipak se može prelomiti u mnoštvo lica, piše dr. Donalde Demarco s portala Catholic Exchange.

Gospa Fatimska / Foto: Cathopic

Dana 13. listopada 1917., prije okupljanja od oko 70 000 ljudi u Fatimi u Portugalu, dogodilo se “Čudo sunca”. Neki svjedoci su posvjedočili ne samo o izvanrednom kretanju Sunca (koje je trajalo desetak minuta), već da se njegova svjetlost raspršila u mnogo različitih boja. Sunce je, dakle, služilo kao svojevrsna prizma koja se prikazivala kao višebojna stvarnost. Prema reporteru lisabonskih novina O Dia, “Svjetlost [sunca] postala je predivno plava, kao da je došla kroz vitraje katedrale, i raširila se nad ljudima koji su klečali raširenih ruku . . . ljudi su plakali i molili nepokrivenih glava, pred čudom koje su čekali”.

Povijesno i zemljopisno, Marija je za svakoga. Njezino majčinstvo ne poznaje ograničenja.

Prikaz mnogih boja može se uzeti kao simbol mnogih Marijinih lica. Marija nije jednobojna, odnosno ograničena na pripadnost određenoj rasi, već je višebojna, što ukazuje da se može poistovjetiti sa svim rasama. Ovo je najvažnija točka, budući da se u današnjoj želji da se rasizam pronađe posvuda, Marija ponekad smatra da pripada samo rasi bijelih ljudi. Ovo je izrazito kratkovidan način razumijevanja Majke Božje.

Marija je uzor poniznosti, kako kaže u svom Magnificatu: “Što pogleda na neznatnost sluškinje svoje”. Ali već u sljedećem retku ona kaže da će me “Od ovoga dana svi naraštaji zvati blaženom” (Luka 1,46). Komentirajući ovaj odlomak, biskup Fulton Sheen primjećuje da “ova ​​žena gleda niz duge hodnike vremena [i vidi] tamo nepoznate ljude Afrike, Azije, Kine, Japana. . .” I povijesno i zemljopisno, Marija je za svakoga. Njezino majčinstvo ne poznaje ograničenja.

Kao što je, u znanstvenom smislu, sunčeva svjetlost sastavljena od mnogih boja, tako je i Marija, u teološkom smislu, Sunce koje prikazuje mnoga lica.

Povijest nas je dramatično obavijestila o Marijinoj univerzalnosti. Slika Gospe od Guadalupea na tilmi Juana Diega pokazuje da je Meksikanka. Ukazala se svojoj djeci ne samo u Portugalu i Meksiku, već u Francuskoj, Irskoj, Poljskoj, Litvi, Italiji, Ruandi, Japanu, Vijetnamu, Peruu, Ekvadoru, Belgiji, kao i u Sjedinjenim Državama. Crna Madona je cijenjena u desecima zemalja, a najpoznatija je Crna Madona iz Czestochowe gdje su lik Marije i Djeteta Isusa prikazani u crnoj boji.

U marijologiji nalazimo riječi “Nigra sum sed formosa” (“Crna sam i lijepa”), riječi preuzete iz Salomonove pjesme u vezi sa kraljicom od Sabe. G. K. Chesterton je u svojoj pjesmi “The Black Virgin” izvrsno uhvatio višeličnu univerzalnu osobinu Marije. Posljednja strofa ove rime od deset strofa citira se kako slijedi:

U svim tvojim tisuću slika pozdravljamo te,
Potvrđujemo i priznajemo na svih tvojih tisuću prijestolja
Isklesano od raznobojnih stijena i uzdignuto
Zamrljana pohranjenim zalascima sunca u svim tonovima-
Ako u svim tonovima i nijansama ovu nijansu osjećam,
Dolazi iz crnih katedrala Castille
Penjući se ovim ravnim crnim kamenjem Katalonije,
Pred tvom najmilosrdnijem licu noći klečim.

U petoj strofi pjesme, Chesterton navodi da su “Svjetlost zvijezda i sumrak” “prelamanja” Marije. Riječ ‘refrakcija’ vodi nas natrag do Sir Isaaca Newtona i njegovog prelamanja sunčeve svjetlosti u sve dugine boje. Kao što je, u znanstvenom smislu, sunčeva svjetlost sastavljena od mnogih boja, tako je i Marija, u teološkom smislu, Sunce koje prikazuje mnoga lica. Trebali bismo vidjeti Mariju u njezinoj prozirnosti. Tada ćemo je početi vidjeti u njenoj svemogućoj stvarnosti.