Riječi Evanđelja koje smo danas čuli zapisao je sv. Luka. I kroz godinu koja je pred nama iz nedjelje u nedjelju slušat ćemo Lukino Evanđelje; ono će nas voditi Kristovim putem i poticati da u nama poraste spoznaja i ljubav za Gospodina.

U svojem Evanđelju Luka često donosi zgode iz kojih vidimo koliko je Isus blizak svima koje je susretao, i pun ljubavi, ponajprije za sve one slabe, siromašne i bolesne. Današnji evanđeoski ulomak najavljuje nam baš takvoga Isusa. Među mnogim opisima Luke, među najljepšima je onaj koji donosi Dante: Luka – pisac Kristove blagosti, Kristova milosrđa.

Na početku smo Isusova javnog djelovanja. On, kako smo čuli, ne ostaje blizu Jeruzalema gdje je primio krštenje, gdje je Hram, gdje se okuplja mnoštvo i gdje kuca političko i religiozno srce svih Židova. On se vraća u Galileju, u svoj zavičaj, koji je spram Jeruzalema prava zabit, provincija… Isus svoje djelovanje započinje baš u mjestu odakle nitko ništa ne očekuje. Evanđelistu Luki ovo je očito važna činjenica, koju bilježi kako bi jasno ocrtao Isusovu blizinu onima koji su daleko, na rubu – i to ne u zemljopisnom, već u društvenom smislu – fizički i duhovno izolirani.

Isus je u Nazaretu. Subota je, i on, kao što je to običavao, ide u sinagogu. Za vrijeme molitve u sinagogi svaki odrasli Židov mogao je čitati i komentirati Pismo. Toga dana netko je Isusu ponudio svitak Knjige proroka Izaije. Slušali smo odlomak koji je Isus čitao: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.

Pažnja svih u sinagogi svrnula se na Krista dok su stajali u iščekivanju njegova tumačenja. Čineći tekst svojega izvještaja pomalo napetim, evanđelist Luka kao da i nas, današnje slušatelje, želi uključiti u ovaj evanđeoski prizor, kako bismo se i mi prepoznali i našli među onima koji su uprli oči u Krista iščekujući njegovu riječ. To doista i jest smisao čitanja i slušanja Božje riječi u misi: ne samo da ju slušamo kao tekst „iz onoga vremena“, nego da ga primamo – čujemo i poslušamo – kao Božji, Kristov govor koji se događa danas, sada i ovdje, u ovoj crkvi…

Na sličnom je tragu i današnje prvo čitanje s opisom sastanka izraelskog naroda, okupljenog oko svećenika Ezre. Tu smo čuli i rečenicu: Sav narod plakaše slušajući riječi Zakona, riječi Božje. A plakao je od ganuća i radosti, jer se konačno Gospodin vratio da im govori, da ih okupi. Nisu više bili napušten narod, bez nade i bez Riječi. To je praslika ovoga što se iz nedjelje u nedjelju događa u našim crkvama kad čitamo i slušamo ulomke iz Svetoga pisma u kojima prepoznajemo Božji govor za nas danas, pa smo zato s psalmistom i uskliknuli: Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život!

Vratim se prizoru iz Evanđelja. Uočavamo da se u Nazaretu ostvarilo drevno i uvijek prisutno očekivanje ljudi. Luka zapisuje riječi kojima Isus komentira riječi proroka Izaije: On im progovori: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. Mnogo su puta stanovnici Nazareta slušali ovaj sveti tekst. Pa ipak nitko ga nikada nije komentirao kao Krist, koji, evo, kaže: Danas se ispunilo ovo Pismo. Baš zbog toga ‘danas’ evanđelje je radosna vijest i prava utjeha za svakoga. Isusovim dolaskom počinje Božje vrijeme, ‘godina milosti’ u kojoj su svi oslobođeni od zla i grijeha, oslobođeni za život, za vječnost koju nam je Krist omogućio svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

Svaki put kad se naviješta evanđelje ispunjava se ovo Božje ‘danas’ oslobođenja, ‘danas’ slavlja, ‘danas’ evanđelja. Svaki put kad se sluša i čita evanđelje trebamo osjetiti gdje se kaže: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. Božje ‘danas’ ulazi u naša srca, u naše dane. Mi vjerujemo da ‘danas’ Gospodnje, ono slavlje o kojem smo slušali u prvom čitanju, stiže za cijelo čovječanstvo, u svaki kutak zemlje. To ‘danas’ već je počelo, počelo je i u ovoj crkvi, među nama, Kristovim vjernicima, i iz dana u dan raste u mjeri u kojoj raste naše slušanje i življenje evanđelja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mons. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.