Prije nekoliko godina na jednom satu vjeronauka prišao mi je dječak, sjeo na mene i počeo plakati. Pitala sam ga zašto je tužan, ali od silnih suza i tihog jecaja nije mi mogao odgovoriti. Nakon što se malo umirio rekao mi je: “Moji roditelji su se razišli i ja sada živim s mamom te sam jako tužan. Mama me stalno pita zašto plačem i govori mi da nemam razloga plakati jer smo sve moje stvari i igračke donijeli u naš novi stan, ali ona ne shvaća jednu stvar. Donijeli smo sve stvari i sve igračke, ali tata je ostao, on nije s nama. Njega nismo ponijeli”.

Donijeli smo sve stvari i sve igračke, ali tata je ostao, on nije s nama. Njega nismo ponijeli.

Našla sam se u situaciji u kojoj nisam mogla ništa puno reći. Htjela sam mu samo biti blizu i podijeliti s njim njegovu bol. Pitala sam se zašto se tako malen suočava s velikim problemom. U njemu sam vidjela malenog Davida koji se bori s velikim Golijatom, a rastužuje me činjenica što je tih velikih Golijata sve više i više. Vjerujem da njegovu prazninu u srcu zbog odsustva oca ne može upotpuniti nikakva materijalna stvar. Govoriti mu tada o ljubavi Božjoj bilo je teško, ali zato Gospodin nas šalje tim osobama da im budemo blizu i posvjedočimo Njegovu prisutnost onda kada više i bolje od toga ne mogu primiti.

U njemu sam vidjela malenog Davida koji se bori s velikim Golijatom, a rastužuje me činjenica što je tih velikih Golijata sve više i više.

Nedavno sam se prisjetila ove situacije i dok sam o tome svemu promišljala, pitajući se što je s tim dječakom danas prepoznala sam važnu ulogu Bogu Oca u našem životu. Ta situacija mi je još malo pročistila pogled na Očevo srce.

Bolno odrastanje

Nažalost, naši zemaljski roditelji često nam narušavaju sliku Boga Oca. Ranjeni iskustvom odnosa u obitelji Bog nam ostaje dalek, nepoznat, strog i hladan. Bježeći od vlastitog iskustva u obitelji bježimo i od Njega. S jedne strane to je razumljivo, ali s druge pak strane to je prilika da mu dođemo bliže, da ga pozovemo u svoje odnose, rane i probleme.

Djetetu koje ima iskustvo odsutnosti oca teško je govoriti o ocu koji je brižan, djetetu kojeg otac nikada nije zagrlio teško je govoriti o ocu koji ljubi, koji tješi i koji se brine. To dijete negdje u dubini sebe vjeruje da je nevažno, da je teret kako sebi tako i drugima i to dijete negdje u sebi teško poima Boga kao svoga Oca.

Ne smijemo zaboraviti da smo mi Očeva produžena ruka u ovome svijetu i da smo poslani donijeti Njega u njihove živote i da smo poslani donijeti melem na rane.

I tu opet otkrivamo koliko je važno biti Njegov svjedok u životima tih ljudi. Nije potrebno puno govoriti jer naše riječi ponekad mogu više odnemoći nego li pomoći, tu je važno svojom blizinom svjedočiti Njegovu ljubav. Ne smijemo zaboraviti da smo mi Očeva produžena ruka u ovome svijetu i da smo poslani donijeti Njega u njihove živote i da smo poslani donijeti melem na rane.

Očevo srce

Promišljajući o riječima ovog dječaka s početka: “… ali nismo ponijeli tatu”,  prepoznala sam svakog od nas. I mi često osjećamo prazninu unatoč svemu što posjedujemo. Nerijetko se navezujemo na druge ljude, trčimo za užicima tijela i materijalnim dobrima, putujemo, mijenjamo poslove, ali duboko u sebi smo i dalje nezadovoljni. Događa nam se da smo okruženi ljudima, a u srcu osjećamo neku samoću i težinu i onda umjesto da dođemo pred Njega mi Njega okrivljujemo za naše stanje. Sigurna sam da kada bismo upoznali Očevo srce naša praznina bi bila ispunjena, naš besmisao bi dobio smisao.

I kada naši roditelji zaborave na važnost njihove uloge u našem životu, kada zaborave i na Darivatelja i na dar, sjetimo se da je On tu, Tata je tu.

Dragi čitatelju, Očevo srce je neistraživa dubina ljubavi i milosrđa. To je srce koje kuca za nas. No, nažalost ranjeni smo iskustvom bližnjih i to nam sprječava da upoznamo Očevo srce i osjetimo Njegovu ljubav za nas. Ne zaboravimo da je naš Otac tu i onda kada nestanu svi odnosi, užici, materijalna dobra, On i dalje ostaje. I kada naši roditelji zaborave na važnost njihove uloge u našem životu, kada zaborave i na Darivatelja i na dar, sjetimo se da je On tu, Tata je tu.

Oče, dolazimo ti sa svim svojim ranama i teretima. Predajemo ti naš besmisao, očaj, tjeskobu i bol. Predajemo ti naše prazno srce. Ti ga primi u svoje Očeve ruke i ispuni ga sobom, ispuni ga svojom ljubavlju. Pomozi nam da te u svemu tome pronađemo. Amen.