Veliki kršćanski blagdani su kao morska plima, oni zahvaćaju i one koji su se udaljili ili koji su bili daleko. Zapljusne nas val radosti, spokoja, sreće, sjete, dobrih emocija… Čak i onima koji su posve indiferentni prema sadržajima i istinama vjere te prema životu Crkve takvi dani mogu biti bar kratko osvježenje u sivilu svakodnevice. Lijepo je da je tako, složit ćemo se. No što nakon plime, kada nadođe oseka? Kako onda?

Upravo s današnjim danom blagdana Krštenja Gospodinova završava Božićno vrijeme, nama tako drago. Nestat će svo blještavilo svjećica iz naših crkava, utihnut će naše drage i brojne božićne pjesme. Kratko rečeno, sve će postati „svakodnevno“. Ovo kratko uvodno promišljane želi nas zapravo ohrabriti da nastavimo „punih baterija“ i nadalje slijediti Krista i truditi se živjeti po evanđelju.

Slavimo početak Isusova javnog djelovanja. Tako i molimo u liturgiji: Danas slavimo dan kada si Isusa objavio kao svojega ljubljenoga Sina. Stoga nas Crkva uči da po sakramentu krsta i činu krštenja postajemo djeca Božja, bivamo oslobođeni iskonskoga grijeha. Pitanje koje bi nam netko mogao s pravom postaviti može zvučati ovako: A zašto se onda sam Gospodin dao krstiti kada je već po naravi rođenja začet po Duhu Svetom i rođen od Blažene Djevice Marije zapravo Sin Božji i kao takav slobodan od grijeha? Crkva oduvijek u tom činu krštenja gleda navještaj našega krštenja. Svi smo mi u „Krista“ kršteni te smo se tako suobličili njemu i postali više i snažnije djeca Božja, nanovo rođeni. Zato i pjevamo u božićnoj pjesmi: Danas se krsti Krist u Jordanu – krštenje svoje s njime slavimo.

Današnji nam blagdan stoga želi pomoći da otkrijemo istinu o nama samima. Želi nam pomoći da otkrijemo i spoznamo svoje dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Spoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo! Kako te riječi zvuče uzvišeno, ali i kao stalni podsjetnik! Ime je znamen. Nomen est omen! Kršćansko ime naš je znamen, naš ponos, ali i naša obveza. Ne bismo se trebali ponašati kao da smo „kršteni – pa pušteni“ svako sebi i po svome. 

Sv. Augustin svjestan je što to znači biti kršćaninom. Obrativši se na pravi put, mogao je i imao pravo drugima reći: Budite već jednom ono što jeste. Budi već jednom to što jesi. Ako si kršćanin, onda to budi! Zapravo, nitko se od nas ne bi trebao razbacivati i busati u prsa riječima – Ja sam kršćanin i katolik, jer uvijek stoji zrcalo vlastite savjesti koje nas pita: U kojoj mjeri? Možemo biti zadovoljni ako svakoga dana odlučimo postati, odnosno postajati kršćani. Za početak će biti dovoljno da odlučimo biti u procesu rasta i sazrijevanja, a ne statični i oni koji misle da su već kompletni kao osobe i vjernici…

Promatrajući nas kršćane, neki su nam dobronamjerno prigovorili da nismo istinski radosni. Biblija vam je prekasno štivo, ali se tako ne ponašate. I imali bi u neku ruku pravo. Izgleda da smo stvarno, a da toga nismo dovoljno svjesni, malo primjetni i uvjerljivi u odnosu na one koji nisu kršćani ili nas sa znatiželjom promatraju. Stopili smo se s ovim svijetom i ni po čemu nismo drugačiji. Možda ove riječi zvuče grubo, no jedna priča, iako i sama pomalo gruba, pomaže nam razumjeti i uvidjeti trag istine. 

„Guske su u dvorištu imale tjedni obred do kojega su mnogo držale. Toga su se dana kupale u obližnjoj bari, oštrile svoje kljunove, čistile svoje perje, gegale se. Mnogopoštovani mudri gusak, koji je bio nasljednik blistave tradicije junačke guščje zajednice, sazvavši sastanak, sklopio je oči i tužnim i sjetnim glasom prizivao je stara vremena kad su guske letjele u obliku slova ‘V’ te prkoseći vjetru i daljinama, parale nebesko plavetnilo. Prisjetio se nadalje stari gusak, kako su nekoć guske prelijetale oceane boreći se s burama, danima letjele bez prekida, bile izdržljive te solidarne jedne s drugima. Govorio je tako ushićeno i nostalgično o guskama koje su dale svoje živote da spase jato. Na sve te tužne i sjetne riječi, guske su samo plakale, bile sve više ganute te mahale krilima. Međutim čim su začule domaćina kako u korito sipa im hranu, brže bolje su odgegale uz veselo gaktanje. Zaboravile su sve ono o čemu su slušale i čemu su se divile. Bile su sretne što se ne moraju pomaknuti s mjesta, što ne moraju letjeti, niti centimetra se dići sa zemlje“.

Koliko god ova usporedba možda neku osjetljivu osobu može i povrijediti, na neki je način snažna slika i pokazatelj istine. I mi kršćani sanjamo o nebu, o vječnosti, ali i sami poput tih gusaka iz priče lako i često odustajemo od ideala te se prebrzo vraćamo zemlji i prašini. Začas se oduševimo idealima i svetošću, no još brže posustanemo. Zasigurno, nije lako biti kršćanin. Da je lako, kršćanin bi bio svatko. Nije dovoljno biti samo kršten, nego se i kršćanski ponašati, krštenje je potrebno istinski živjeti. Od nas se s pravom očekuje da svakim danom postajemo sve više kristoliki, te u svijetu prepoznati kao istinska djeca Božja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. mr. Drage Markovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.