Ponekad se iskreni kršćani pitaju jesu li zapravo počinili neoprostivi grijeh. Ako se to pitanje postavi sa strahopoštovanjem, pa čak i u strahu, samo zauzimanje takvog stava već pokazuje da osoba nije počinila neoprostivi grijeh.
Neoprostiv grijeh?
U tri paralelna odlomka u Evanđeljima, Isus govori o grijehu protiv Duha Svetoga: Matej 12,31-32, Marko 3,28-29 i Luka 12,10. Verzija svetog Luke je najsažetija: “”I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti.”
Prva klauzula ove rečenice podsjeća nas da se osobi koja griješi u vezi s Isusom, a koja ne poznaje Isusa kao Sina Božjega, može oprostiti što ga nije priznala, piše Simply Catholic.
Da bismo razumjeli drugu klauzulu, prvo moramo primijetiti osnovnu istinu: Bog se ograničava u pogledu ljudske slobode. Iako uvijek uključuje u svoj cjelokupni plan čak i našu zlouporabu naše slobode, On tu slobodu uvijek poštuje i neće je uništiti.
Stoga nas ne prisiljava, da tako kažemo – ne tjera nas da prihvatimo Njegovu ljubav i oproštenje. Naša sloboda nam daje zastrašujuću sposobnost da Ga odbacimo i da odbijemo dopustiti Mu da nam oprosti.
“Neoprostivi grijeh” je grijeh odbijanja oproštenja. Odlučnost nastaviti u grijehu po svaku cijenu.
U svojoj enciklici Dominum et Vivificantem (“Gospodin i darovatelj života”, 1986.), sv. papa Ivan Pavao II. poučava: “Ako Isus kaže da se hula na Duha Svetoga ne može oprostiti ni u ovom ni u sljedećem životu, to je zato što ‘neopraštanje’ je povezano, što se tiče svog uzroka, s ‘nepokajanjem’, drugim riječima s radikalnim odbijanjem obraćenja” (br. 46).
Ponekad se iskreni kršćani pitaju jesu li zapravo počinili neoprostivi grijeh. Ako se to pitanje postavi sa strahopoštovanjem, pa čak i u strahu, samo postavljanje pokazuje da osoba nije počinila neoprostivi grijeh.