Budi dio naše mreže

Neka i nama u našoj obitelji budu najvažniji muž ili žena i djeca!

Na blagdan Svete Obitelji iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Mire Tomasa, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, duhovnika Pokreta Božjeg milosrda te župnika i misnika u samostanu sestara karmelićanki u Breznici Đakovačkoj. Vlč. Tomas, između ostalog, ističe: "Činjenicu da je obitelj temelj svakog društva i naroda također ne treba dokazivati. Obitelj je kolijevka i osnovna stanica društva. Ona je istodobno i prvo i trajno mjesto odgoja i duhovnog rasta, i to ne samo jedne osobe, nego i čitavog naroda."

/ mp

Za svakog je čovjeka obitelj najvažnije mjesto života – i na to ne treba previše trošiti riječi. Iskustvo pokazuje da ono što iz svoje obitelji ponesemo cijeloga života ostaje u nama. Možemo završiti različite škole, tijekom života baviti se različitim zanimanjima, mijenjati mjesto stanovanja, otići i na Mjesec… ali ono što smo u duši skupili u svojoj obitelji, nosit ćemo cijeloga života.

Nisu slučajno nastale mnoge narodne mudre izreke koje govore o važnosti obitelji: Kakav otac, takav sin; kakva mati, takva kćiNe pada jabuka daleko od stablaOno što djeca u tajnosti skupljaju u svoju dušu, sutra će izvikivati po trgovima.

Činjenicu da je obitelj temelj svakog društva i naroda također ne treba dokazivati. Obitelj je kolijevka i osnovna stanica društva. Ona je istodobno i prvo i trajno mjesto odgoja i duhovnog rasta, i to ne samo jedne osobe, nego i čitavog naroda. Tako je obitelj ‘duhovno rodoslovlje’ pojedine osobe te ‘žarište’ civilizacije ljubavi (Ivan Pavao II., Pismo obiteljima, Dokumenti 1, Zagreb, 1994.)

Iz svega ovoga razvidno je koliko je važno da obitelj ispuni svoje poslanje, važno za roditelje, važno za djecu, važno za društvo, narod i cijeli svijet.

Zato se danas pred sve nas stavlja primjer najpoznatije obitelji u povijesti čovječanstva – Svete obitelji iz Nazareta – u kojoj je odrastao i bio odgajan Otkupitelj ljudskog roda – Isus Krist.

Kao što se roditelji i današnje obitelji često pitaju kako da najbolje izvrše svoju zadaću i poslanje, zapitajmo se danas zajedno: Kako je Sveta obitelj iz Nazareta uspjela u mnogo težim okolnostima (gotovo nemogućim) ispuniti svoju životnu zadaću ?

Uspjeli su jer su svoj život i obitelj izgradili na pet stupova: pouzdanju, poslušnosti, pobožnosti, poniznosti i požrtvovnosti.

Prvo što uočavamo u životu Marije i Josipa jest duboko razvijena svijest da s njihovim životom netko Viši ima poseban plan – a to je Bog. Njihov odnos prema Bogu temelji se na POUZDANJU (vjeri) da je ono što Bog od njih traži stvarno za njihovo najveće dobro. I taj su Božji plan s velikim povjerenjem i potpuno prihvatili. Tako Bog i danas ima svoj divan i spasonosni plan sa svakim čovjekom i obitelji. Jesmo li ga spremni prihvatiti? Imamo li povjerenja u Boga, da nam može željeti samo dobro, nikada nešto loše? Ili ćemo živjeti samo po svome, onako kako se nama čini da je dobro, ili kako ljudi kažu da je dobro? Vjerujem li da Isus više nego ja želi da uspije moj brak, da više nego ja voli moju djecu?

Jedan bračni par u šestom desetljeću  života pričao mi je kako su cijeli život bili pod velikim  pritiskom hoće li uspjeti napraviti sve što trebaju za svoju djecu i obitelj. Tek kad su oživjeli svoju krsnu vjeru, shvatili su da se Isus baš zato htio roditi u ljudskoj obitelji da danas može svaku obitelj blagoslivljati i u njoj se nastaniti, ako ga s pouzdanjem prihvatimo. Spomenuti par tvrdi da danas pokušavaju u odnosu sa svojim unucima ispraviti ono što su propustili činiti kad su posrijedi bila njihova djeca.

Ono drugo što je nepogrešivim putem usmjeravalo život Svete obitelji iz Nazareta bila je Marijina i Josipova POSLUŠNOST Bogu. Njihovo pouzdanje u Boga ogledalo se u spremnosti da ga slušaju i da mu dopuste da ih vodi. U današnjem Evanđelju nekoliko smo puta čuli kako Bog govori Josipu: „Ustani i kreni…“ Kreni, Josipe, u Betlehem…  I Josip posluša. Uzmi, Josipe, Mariju i Isusa i skloni se iz Betlehema u Egipat… I Josip posluša. Uzmi, Josipe, svoju obitelj i vrati se iz Egipta i nastani se u Nazaretu… I Josip posluša.

Kakva je naša poslušnost Bogu, poslušnost Božjoj riječi koju tako često čujemo u Crkvi, poslušnost poticajima Duha Svetoga kojima nas Bog želi voditi, ali ga često i ne čujemo, poslušnost Crkvi koju Bog i danas vodi? Bez poslušnosti nema ostvarenja Božjeg divnog plana s nama, s našom obitelji.

Treći je temelj života Nazaretske obitelji POBOŽNOST. Pobožnost znači Božje djelovanje u nama i oko nas kroz molitvu, svetu misu, ispovijed, pričest… Tako nam Bog daje svoj život, svoj mir, ljubav, radost, mudrost u odlukama, snagu za opraštanje kad je potrebno…

Jedan mi je bračni par pričao da otkad su počeli iskreno i ozbiljno moliti, s vjerom ići na nedjeljnu misu, mjesečno se ispovijedati… sve je u obitelji „sjelo“ na svoje pravo mjesto. Čak je nekad bilo i više problema, no oni su točno znali kako postupiti.

Četvrto što je nosilo Josipa i Mariju bila je PONIZNOST. Poniznost je iskreno prihvaćanje realnosti da smo svi mi samo ljudi, da smo grešni, da smo ranjeni životom, da smo često slijepi da vidimo ispravno sebe i druge… te nam zato treba Bog koji se nikada ne vara, Bog koji nas voli i sve vidi jasno, Bog koji nas diže i jača u našoj slabosti, umoru, brigama, Bog koji ispravlja naše krive korake… Naša jednostavnost, poniznost i iskrenost najviše pomažu Bogu da može činiti za nas ono što vidi da je sada potrebno.

Također, ono  jako važno u životu svete obitelji Josipa i Marije bila je POŽRTVOVNOST. Oni su uvijek bili spremni dati od sebe truda i žrtve koliko se traži. Znali su da Bog iskreni trud i žrtvu tako blagoslivlja da se začudimo kako smo neke stvari uspjeli, a mislili smo da se tu ništa ne može.

Ako smo mi Bogu najvažniji, važniji od svega stvorenog, od svega materijalnog, onda neka i nama u našoj obitelji budu najvažniji muž/žena i djeca, a onda sve ostalo: posao, novac, rad, ugled…

Kažu da se u srednjem vijeku dogodilo da je jedan opasni vojskovođa okružio vojskom neku tvrđavu punu naroda. Opkoljeni su imali malo vojnika za obranu svoje tvrđave. No bilo je poznato da bi svi oni bili spremni do posljednjeg daha braniti svoje obitelji. Tada je puno moćniji vojskovođa ovako odlučio: „Da ne bi izginulo puno mojih vojnika, jer su ovi poznati da se bore do zadnjeg života, dajem im ovu mogućnost: ako se predaju, iz tvrđave slobodno mogu izići sve žene i majke; neka za ruku izvedu svoju djecu i još smiju na sebi ponijeti onoliko tereta koliko mogu nositi…“

Iz tvrđave je javljeno da se prihvaća dogovor. Nakon nekog vremena izlaze žene, za ruku vode svoju djecu, a na sebi nose nešto što je sve iznenadilo: svaka je žena na sebi nosila svoga muža. Tako su spasile cijele svoje obitelji.

Neka nam Bog i obitelj budu na prvom mjestu i tada se ničega ne plašimo. Tako su i puno teža iskušenja izdržali i mnogi prije nas. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Mire Tomasa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja