Ovu predzadnju nedjelju u mjesecu listopadu Crkva je odredila kao Misijsku nedjelju. Dan je to koji je papa Pio XI. uveo u kalendar davne 1926. godine s ciljem molitve za promicanje misija i nova misijska zvanja, za muškarce i žene koji žele svoj život darovati onim najsiromašnijim i najodbačenijim među nama. Ako malo pogledamo Zemlju na kojoj živimo, vidjet ćemo kako je ona uistinu velika i svakim joj se danom povećava broj stanovnika. No, to ne znači da su svi ljudi osigurani onim osnovnim za život. Danas, kad je u svaki kutić zemaljske kugle stigao čovjek, kad je svijet postao poznato mjesto, a proizvođači hrane koja je neophodna za život zarađuju više nego ikada, još uvijek ima onih gladnih i potrebitih. 

Zapitajmo se ponekad kako to da mi koji živimo u krajevima zemlje koja ničim ne oskudijeva, nismo sretni i zadovoljni?

Na- žalost, to je zato jer je čovjeku oduvijek, pa tako i danas, profit na prvome mjestu. No, iako su ljudi danas potrebni hrane, još više su potrebniji Boga kojega im nema tko navijestiti. I s pravom se pitamo kako je to moguće u 21. stoljeću. Nažalost, jest. Zapitajmo se ponekad kako to da mi koji živimo u krajevima zemlje koja ničim ne oskudijeva, nismo sretni i zadovoljni? Što nam još treba za sreću? Koliko nam treba da bismo bili zadovoljni i ispunjeni? Zapravo smo prazni. Kako? Pa tako što smo unatoč svemu ovom obilju hrane koju imamo nezadovoljni, čak tu istu hranu bacamo i odnosimo se nedolično prema njoj. I dokle god budemo imali takav pristup hrani, bit će gladnih. Osim fizičke hrane koja nam je neophodna za svakodnevni život, pozvani smo sebe i druge hraniti onom duhovnom hranom. Onome koji nije upoznao Krista i njegovo evanđelje, dužni smo mu ga navijestiti i tako nastaviti misionarsko poslanje koje su apostoli primili od Krista. Tako danas ima mnogo nesebičnih ljudi koji su svoje živote darovali za druge. Mnogi svećenici, časne sestre i vjernici laici odlaze u daleke zemlje kako bi bili produžena ruka Kristova služeći drugima i navješćujući im Kristovo evanđelje. Na koncu, ne poziva li nas i današnje evanđelje na služenje: „Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj!“ (usp. Mk 10,43).

Dok, dakle, svijet nudi razne ‘gozbe’ konzumerizma, egoističnog blagostanja, zgrtanja, individualizma, evanđelje poziva sve na Božju gozbu gdje vladaju radost, dijeljenje s drugima, pravda, bratstvo, zajedništvo s Bogom i drugima.

Isus svojim učenicima ne govori da ako žele biti prvi trebaju sjediti i biti posluživani, već, suprotno, trebaju služiti. Služenje je davanje sebe. A davanje sebe dar je drugima. Nekad nam se čini ispod časti da mi nekoga poslužujemo jer ćemo biti nazvani možda i pogrdnim riječima, ali upravo je u tome naša veličina, pokazat ćemo da smo Kristovi, jer ni On „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (usp. Mk 10, 45). Današnji evanđeoski odlomak najbolje daje odgovor na pitanje što znači misijsko poslanje. I dokle god budemo tako shvaćali osobni misijski poziv, bit ćemo Kristovi. Papa Franjo je za 98. Svjetski dan misija, koji se obilježava na današnji dan,  istaknuo kako je „misijski žar prvih kršćana imao snažnu eshatološku dimenziju. Osjećali su prijeku potrebu navješćivati evanđelje. I danas je važno imati pred očima tu perspektivu, jer nam ona pomaže evangelizirati s radošću onih koji znaju da je ‘Gospodin blizu’ i s nadom onih koji teže cilju kad ćemo svi biti s Kristom na njegovoj svadbenoj gozbi u kraljevstvu Božjem. Dok, dakle, svijet nudi razne ‘gozbe’ konzumerizma, egoističnog blagostanja, zgrtanja, individualizma, evanđelje poziva sve na Božju gozbu gdje vladaju radost, dijeljenje s drugima, pravda, bratstvo, zajedništvo s Bogom i drugima.“ I doista, ne treba nam više nego da blagujemo s Božje gozbe, euharistije. Hrana je to nepropadljiva, za život vječni.

Ne moramo svi ići u Afriku ili neka druga misijska područja, ali možemo služiti u svome okruženju – obitelji, župnoj zajednici, poslu… svima onima koji su u potrebi.

Jednom kad dođemo pred Gospodina, neće nas pitati koliko smo novaca zaradili, koliko smo kuća kupili i kakav smo automobil vozili. Pitat će nas koliko smo gladnih nahranili, žednih napojili, golih obukli, jesmo li se trudili da i dugi postanu Njegovi učenici. Neki od nas će šutjeti. Ostat će nijemi  jer neće imati što donijeti pred Gospodina. Ovaj život je kratak i prolazan, a tako lijep. On je dar. I ako ga tako shvatimo, onda će i poteškoće koje svatko od nas ima biti lakše podnošljive. Ne moramo svi ići u Afriku ili neka druga misijska područja, ali možemo služiti u svome okruženju – obitelji, župnoj zajednici, poslu… svima onima koji su u potrebi. I u našem susjedstvu ima osoba koji nisu čule za Krista, koje nemaju što obući, koje su gladne. Takve nećemo primijetiti ako imamo zatvoreno srce, koje ne dopušta Kristu da ga oblikuje. Molimo zato i danas Gospodina da učini srce naše po srcu svome.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Darija Hrge prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.