Nadbiskup Fulton J. Sheen jednom je rekao da “nije potrebno puno vremena da postanemo sveti – potrebno je samo mnogo ljubavi.” Osoba može postati svetac u bilo kojoj dobi, čak i kao dijete. Sveti Dominik Savio jedan je od mladih svetaca Crkve. Živio je samo četrnaest godina, ali nastavlja nadahnjivati ​​ljude mnogo godina nakon svoje smrti zbog svog velikog primjera svetosti, piše Louise Merrie s portala Catholic Exchange.

Dominik Savio rođen je 2. travnja 1842. u Riva di Chieri u Italiji od roditelja vjernika katolika. Otac mu je bio kovač i stolar, a majka krojačica; Dominik je bio jedno od desetero djece. Bio je vrlo pobožno dijete i počeo je ići na misu s pet godina. Imao je veliku pobožnost prema Isusu u Presvetom Sakramentu i do svoje sedme godine bio je spreman za prvu svetu pričest, iako su se djeca u to vrijeme obično pričešćivala tek u dobi od dvanaest godina. Župnik mu je to dopustio zbog njegove velike vjere, poznavanja crkvenog nauka i velike želje za primanjem euharistije. Na dan svoje prve pričesti Dominik je donio sljedeće odluke:

1. Često ću ići na ispovijed, a na svetu pričest onoliko često koliko moj ispovjednik dopusti.

2. Želim na poseban način posvetiti nedjelje i svetkovine.

3. Moji prijatelji će biti Isus i Marija.

4. Smrt radije nego grijeh.

Sveti Ivan Bosco napisao je o svom Dominiku: „Ove odluke nisu bile jednostavno ispisane i zatim pažljivo odložene; čitao ih je vrlo često i one su mu bile putokaz kroz cijeli život.”

Dominik je bio obdaren inteligencijom i uživao je u učenju. U školi je marljivo radio i dobivao visoke ocjene. S dvanaest godina osjetio je poziv za svećenika. Svećenik mu je preporučio da pohađa Govorničku školu svetog Ivana Bosca. Kad je sveti Ivan Bosco prvi put susreo Dominika, prepoznao je svetost u njemu.

Postoje neke poznate priče o Dominiku iz njegova vremena u oratoriju koje pokazuju njegov pozitivan utjecaj na druge dječake. U jednom incidentu pomirio je dva dječaka koji su se posvađali i planirali se međusobno potući kamenjem. U vrijeme borbe, susreo ih je, podigao raspelo i rekao: „Želim, da svaki od vas pogleda ovo raspelo, a onda ako hoćete baciti, bacite kamen na mene i recite: ‘Naš Spasitelj je umro opraštajući svojim progoniteljima; Ja, grešnik, spremam se uvrijediti ga činom otvorene osvete.” Zatim je zamolio jednog od dječaka da prvi baci kamen na njega; kada je on odbio, pitao je Dominik drugog dječaka, koji je to također odbio. Dominik im je rekao: “Oboje se sramite što ste počinili ovaj čin brutalnosti protiv mene; ipak biste to počinili protiv Boga i izgubili biste svoju dušu teškim grijehom.” Ponovno im je pokazao raspelo. Dječaci su shvatili da ono što su namjeravali učiniti nije u redu i odlučili su se ne svađati.

Drugi su put neki dječaci planirali izbjeći školu i umjesto toga otići igrati. Pozvali su Dominika da im se pridruži. Iako se ta ideja isprva činila privlačnom, znao je da bi bila pogrešna i nagovorio ih je da idu u školu.

Jednog dana dječak je nekim drugim dječacima pokazivao časopis s nečistim slikama. Kad je Dominik to vidio, poderao ga je i podsjetio dječake da, “da jedan zao pogled može okaljati dušu grijehom; a ipak ugađate svojim očima takvim predmetima.”

Možemo slijediti primjer svetog Dominika da često idemo na misu i ispovijedamo se, vjerno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti, pomažemo ljudima koje Bog postavlja u naše živote i prinosimo Bogu sve što činimo.

Iako je Dominik uvijek bio spreman potaknuti svoje kolege iz razreda na kreposniji život, on je i dalje bio normalan dječak koji je uživao igrati igre s ostalim dječacima na rekreaciji. Imao je veselu osobnost i ostali su dječaci uživali u njegovom društvu. Bio je ljubazan prema dječacima koje su drugi učenici ignorirali ili zadirkivali, a pokušavao je pomoći dječacima koji su bili skloni upasti u nevolje. Također je bio vrlo predan brizi za bilo kojeg dječaka u oratoriju koji se razboli. Predavao je katekizam u oratorijskoj crkvi i pomagao u pripremi djece za primanje sakramenata. Prema svetom Ivanu Boscu, Dominik je često govorio: “Kada bih mogao pomoći da steknem svoje suputnike Bogu, kakva bi to sreća bila!”

Prema svetom Ivanu Boscu, Dominik je često bio toliko zaokupljen molitvom da je padao u ekstazu, a često je posjećivao Isusa u svetohraništu.

Oratorij je poticao studente na čestu ispovijed i pričest te na poštenje prema svojim ispovjednicima. Dominik je poslušao ovaj savjet. Tjedno je išao na ispovijed i na kraju se pričestio svaki dan. Zamolio je i svog ispovjednika za duhovno vodstvo. Proveo je mnogo vremena u molitvi i mogao je ostati sabran u jedinstvu s Bogom. Bog mu je dao mnoge duhovne darove. Prema svetom Ivanu Boscu, Dominik je često bio toliko zaokupljen molitvom da je padao u ekstazu. Često je posjećivao Isusa u svetohraništu i obično je pozivao prijatelja ili kolegu da pođe s njim. Imao je veliku ljubav prema Blaženoj Majci i prakticirao je dodatne pobožnosti prema njoj tijekom njezina mjeseca svibnja. Dominik je bio vrlo sretan kada je papa proglasio dogmu o Bezgrješnom začeću. Vjerojatno pod utjecajem čitanja života nekih svetaca, Dominik je htio činiti pokoru kao što su post i spavanje bez pokrivača zimi. Međutim, sveti Ivan Bosco mu je to mudro zabranio i savjetovao mu da je jedina pokora koju može činiti da bude poslušan i prinese Bogu svaku patnju koju doživi.

Don Ivan Bosco je bio tužan kad ga je vidio kako odlazi. Rekao je: “Promatrao sam ga s ljubavlju koju otac ima prema najdražem od svojih sinova.”

Dominik nikada nije bio dobrog zdravlja, ali njegovo zdravlje se pogoršalo početkom 1857. Njegovi liječnici su savjetovali svetog Ivana Bosca da se mora vratiti u svoj dom na počinak. Dominik je želio ostati u oratoriju, ali se pomirio s odlaskom. Iako su se njegovi kolege nadali da će se vratiti, on je shvatio da se nikada neće vratiti i da će uskoro umrijeti. Noć prije nego što je otišao, proveo je dugo razgovarajući sa svetim Ivanom Boscom, koji je zapisao, prisjećajući se te večeri: „Imao je mnogo pitanja za postaviti, ponajviše o vlastitom načinu djelovanja kao invalida, što je sada bio. Rekao sam mu da svoju bolest i svoj život treba prinijeti Bogu.” Iako je Dominik bio tako dobar, bio je svjestan svojih mana i bio je zabrinut za spas svoje duše i suočavanje s iskušenjima na kraju života. Sveti Ivan Bosco uspio ga je umiriti. Dominik je napustio Oratorij 1. ožujka 1857. Don Ivan Bosco je bio tužan kad ga je vidio kako odlazi. Rekao je: “Promatrao sam ga s ljubavlju koju otac ima prema najdražem od svojih sinova.”

Nekoliko dana nakon što se Dominik vratio kući, stanje mu se pogoršalo. Liječnik mu je deset puta pustio krv i dao mu neke lijekove. Roditeljima i liječniku se činilo da mu je bolje, ali je znao da se neće oporaviti. Zamolio je oca da ga svećenik dođe ispovjediti i pričestiti. Poslije je osjetio veliki mir i rekao je da nema straha.

Surađivao je s mnogim milostima koje mu je Bog dao i provodio vrijeme na zemlji ljubeći Boga i bližnjega. I mi imamo poziv da budemo sveci i poslanje koje Bog želi da ispunimo u ovom svijetu.

Četiri dana kasnije, 9. ožujka 1857., zamolio je da primi bolesničko pomazanje i bio je vrlo sretan kad mu je svećenik udijelio i papinski blagoslov za umiranje s potpunim oprostom. Neko je vrijeme sam molio, a neposredno prije smrti rekao je ocu: “Vrijeme je” i zamolio ga da pročita molitve za dobru smrt. Dominik je glasno molio s ocem, a zatim se oprostio. Njegove posljednje riječi bile su: “Oh! Kakav divan prizor gledam…” Umro je mirno, nasmijan.

Nakon Dominikove smrti, ljudi su izvještavali o milostima koje su pripisivali njegovom zagovoru. Dominik je 1933. proglašen časnim, 5. ožujka 1950. proglašen je blaženim, a svetim ga je 12. lipnja 1954. proglasio papa Pio XII.

Sv. Dominik Savio i don Bosco / Foto: Župa sv, Antun Padovanski Rijeka

Nekima se može činiti tragičnim što je ovaj sveti dječak umro tako mlad i nije uspio ostvariti svoj san da postane svećenik. Ipak, u kratkom je vremenu sveti Dominik Savio uvelike ispunio poslanje koje mu je Bog dao: postati svetac i raditi na spasenju duša. Surađivao je s mnogim milostima koje mu je Bog dao i provodio vrijeme na zemlji ljubeći Boga i bližnjega. I mi imamo poziv da budemo sveci i poslanje koje Bog želi da ispunimo u ovom svijetu. Poput svetog Dominika, svoje ćemo poslanje upoznati provodeći vrijeme u molitvi i okolnostima našega života. Možemo slijediti primjer svetog Dominika da često idemo na misu i ispovijedamo se, vjerno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti, pomažemo ljudima koje Bog postavlja u naše živote i prinosimo Bogu sve što činimo. Kao što je sveti Dominik Savio jednom rekao: “Nisam sposoban činiti velike stvari, ali želim učiniti sve, pa i najmanje stvari, za veću slavu Božju.”