Napokon sam isključila telefon u 4 ujutro. Bila sam budna, kao i obično, s našim malim sinom, Auggiejem, i jedini način na koji sam znala da provedem vrijeme u mraku bio je prelistavanje vijesti, koliko god one bile strašne i zaglušne za moje srce i dušu – i za svijet, piše Jeannie Ewing s Catholic Exchange.

Auggie je označen kao “COVID beba”, jer je rođen dan prije nego što se svijet zatvorio na dva tjedna. Bilo mi je lako sklupčati se s njim u krilu, držeći se s djecom u kući neograničeno vrijeme. Sigurno bi unutar ova četiri zida život bio siguran i zaštićen ?

Oni od nas koji smo introverti brzo smo se prilagodili ostancima kod kuće. Strah nam govori da izgradimo čahuru oko sebe, da isključimo sve, jer jedino tako možemo biti sigurni da nećemo naići na stvarne ili uočene prijetnje. Mnogi su mi govorili da ostanak kod kuće nije rođen iz straha, već iz opreza. Ali stalno sam mislio da nas je Bog stvorio za zajednicu.

Teološki gledano, Bog je obitelj. Trojstvo kao tri osobe-u-jednom djeluje kao kohezivna jedinica Božanskih osoba. Ovo je primjer međuovisnosti za nas, i jedne i druge, ali najviše s Bogom. Činjenica da je Bog Otac udahnuo svoju Riječ u život, u Isusovu osobu, a njihov odnos nosio Duha Svetoga na apostole i Crkvu (i sve nas) govori o snazi ​​zajednice.

Život kršćanina zahtijeva da slijedimo Isusove stope i tražimo one koji su marginalizirani, odbačeni i sami.

Nismo stvoreni da živimo sami. Čak i u knjizi Postanka Bog kaže: “Nije dobro da čovjek bude sam.” Stvorio je družicu — Evu — kako bi pokazao snagu i nužnost jedinstvenog odnosa koji je modeliran prema našoj potrazi za potpunim sjedinjenjem s Bogom. Bog nas je stvorio da podržimo jedni druge, da stavimo jednu ruku u drugu, da počivamo na ramenu druge osobe, da se smijemo u sobi punoj drugih ljudi, da čitamo izraze lica i tumačimo ton, da se radujemo, slavimo i plačemo. Zajedno. Nisam sama.

“Čovjek dolaskom na svijet nije opremljen svime što mu je potrebno za razvoj tjelesnog i duhovnog života. On treba druge.”

KKC 1936

Bog kao trojstvena obitelj odražava nam odvojenost naših srca zbog grijeha, ali i istodobnu čežnju za cjelovitošću i vezom. Zato je Bog dizajnirao naša srca da žude za Njim, da svaki dan dopiru do Neba kroz molitvu, ali i da potom uđemo u naše susjedstvo, domove i radna mjesta kako bismo pokazali da Bog djeluje kroz i u nama. To je produžetak – i svjedok – naše vjere u Boga kada dopremo do onih koji su povrijeđeni.

“Susjed nije ‘jedinica’ u ljudskom kolektivu; on je ‘netko’ tko po svom poznatom podrijetlu zaslužuje posebnu pažnju i poštovanje.”

KKC  2212

Primamljivo je promatrati ljudska bića kao automate koji djeluju kolektivno. Često čitam o “kolektivnim” iskustvima vezanim uz pandemiju, koja su djelomično istinita, ali jedan od problema s usredotočenjem na zajedništvo je taj što počinjemo previđati pojedinačne otiske prstiju svake osobe.

Zajedništvo mladih u Sesvetskim Selima

Neprijatelj vreba u našim mislima kada smo usamljeni. Usamljenost kasnije može dovesti do malodušnosti, pa čak i očaja.

Ako pogledamo Pohođenje, saznajemo da su Marija i sveta Elizabeta dijelile svoju radost. Nisu zadržali za sebe obećanje koje im je Bog dao pojedinačno. Ovo je primjer kako se naša jedinstvena iskustva (Marijin posjet sv. Gabrijela i njezino da da postane Majka Božja; čudesna trudnoća sv. Elizabete u njezinoj starosti) mogu spojiti u zajedničkom slavlju.

“U skladu s društvenom prirodom čovjeka, dobro svakog pojedinca nužno je povezano s općim dobrom, koje se pak može definirati samo u odnosu na ljudsku osobu: ‘Nemojte živjeti potpuno izolirano, povukavši se u sebe, kao ako ste već bili opravdani, nego se okupite da zajedno tražimo opće dobro.’”

KKC 1905

Izolacija rađa usamljenost. Neprijatelj vreba u našim mislima kada smo usamljeni. Usamljenost kasnije može dovesti do malodušnosti, pa čak i očaja. Povlačenje u svoje domove slično je povlačenju u sebe, gdje ne moramo biti izazvani da dopremo do ljudi koje ne poznajemo ili ne razumijemo ili s kojima se čak ne slažemo. Život kršćanina zahtijeva da slijedimo Isusove stope i tražimo one koji su marginalizirani, odbačeni i sami.

Ne možemo rasti u vrlini kad nam je ugodno. Sigurnost nikad nije rodila sveca.