U naše se vrijeme jako naglašava sloboda. Uzdizanje slobode na uštrb drugih naših mogućnosti može razoriti cijelu našu narav. U nama je sve usklađeno i podržava jedno drugo. Ništa se ne smije uzdizati. Sve je u službi jedno drugoga. Ništa se ne smije oholiti. Jedno drugom služi u poniznosti. Tako je u cijeloj prirodi. Priroda je uvjetovana. Ona ne trpi ekscese. Priroda je mirna. Skladna. Uravnotežena. Harmonična, unatoč svim svojim neredima. O tome nam puno govore ekolozi. Premda i oni pretjeruju u mnogim stvarima, ipak treba slušati njihov glas. Mi smo dio prirode. Moramo je poštivati. Ako je ne poštujemo, ona nam se žestoko osvećuje. Grozi nam se uništenjem. Istina, mi smo iznad prirode i imamo u sebi moć kojom vladamo nad prirodom, ali to ne znači poticanje neprirodnosti i protuprirodnosti.

Ako je ne poštujemo, ona nam se žestoko osvećuje.

Francuski mislilac svjetskoga glasa L. Farry u knjizi Što je čovjek? uzdižući čovjekovu slobodu, ide dotle da smatra kako je čovjek više čovjek što je manje prirodan. Što je ljudsko biće više protuprirodno, više je ljudsko.

Ovako ga komentira F. Hadjadj u knjizi Zemlja staza nebeska: „Trgovački centar bio bi nam od sada draži i ljepši od brežuljaka Chartreuse samo zato što je isključivo proizvod našega umijeća. A homoseksualnost bi bila čestitija i slobodnija upravo stoga jer ne proizlazi iz neke prirodne sklonosti. No, što sam rekao? Taj oblik slobode sada je već posve zastario i pravi zmajevi vrline da dobiju rogate nadljude, izabrat će radije zoofiliju i kanibalizam. Moderni sinovi Inženjera Dedala počinju uistinu s pohvalama slobodi izbora, a završe lijeganjem kraljice Pasifaje (s bikom). No ima nešto što zaustavlja slobodarca da dođe do krajnjih posljedica njegovih teorija, a ta stvar je zemaljski poredak koji ljudsku narav, unatoč svojim nedostatcima, uporno nastavlja uspostavljati i na uho mu šapće kao njegova vlastita krv.“

Neprirodna sloboda razorila je njegovu prirodu.

Već se stari Raskoljnjikov zanosio neograničenom slobodom. Tko mi brani sjekirom rascijepiti glavu ušljivoj starici i uzeti njezino bogatstvo? Zakon prirode. Staričino tijelo. Sama sjekira koja je namijenjena pribavljanju ogrijeva. Njegove oči koje nisu ništa uzvišenije od slabih staričinih očiju. Njegove ruke koje savršeno odgovaraju za rukovanje sa staričinim. Pa i njegova sloboda koja poštuje već od početka uspostavljeni zemaljski poredak. A da ne kažemo savjest, zakon dobrote i ljubavi. Istina.

Ljubav me je uskrisila!

Kada je završio posao sa sjekirom, srušio mu se cijeli svijet. Neprirodna sloboda razorila je njegovu prirodu. Spasila ga je ljubav. “Ljubav me je uskrisila!”

Našu oholu slobodu zaustavlja ponizni krvotok. Građa spolnih organa. Noge koje se opiru o zemljino tlo i sve tako redom…

Izgubljena i nenormalna slobodo, vrati se u kuću Očevu … dođi k sebi… čeka te ugojeno tele, pjesma i ples … usklađene strune … glazbena ljestvica … ponizni ritam … puls radosna postojanja …

Izvor: Katolički tjednik