[NEDJELJA DOBROG PASTIRA, 2022.]

Prvi prikazi slike Dobrog pastira, s janjetom na ramenima ili okruženog stadom, povezani su uz kršćanska groblja. Slika Dobrog pastira na grobljima je znak vjere koju je Psalam 23, koji Bogu pjeva kao Dobrom pastiru, sročio u stih: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja ujaha su meni.“ Riječ je o vjeri, zapravo još više povjerenju, da nas Gospodin, koji je Dobri pastir, neće napustiti ni u tom mračnom trenutku smrti koji svatko od nas mora proći. Ovim nas slika Dobrog pastira povezuje s otajstvom Uskrsa koje u ovoj Četvrtoj vazmenoj nedjelji dobiva i jednu novu dimenziju: proslava Isusovog uskrsnuća je istovremeno i proslava našeg uskrsnuća.

Samo oni koji su vjerovali u Isusa Krista i imali povjerenje u njega kao Dobrog pastira, dozvoljavajući mu da ih vodi putovima ovoga života, s pouzdanjem mogu gledati i u smrt.

Osim ove poruke, slika Dobrog pastira na kršćanskim grobljima ima i jednu drugu poruku koja se ne odnosi na život poslije smrti, nego na život prije smrti. To je poruka da u smrti konačno saznajemo jesu li oni u koje smo za ovozemaljskog života vjerovali i imali u njih povjerenje doista zaslužili da im vjerujemo i da u njih imamo povjerenje. Kršćanski odgovor na ovu dilemu je jasan. Samo oni koji su vjerovali u Isusa Krista i imali povjerenje u njega kao Dobrog pastira, dozvoljavajući mu da ih vodi putovima ovoga života, s pouzdanjem mogu gledati i u smrt. Svi drugi spasitelji su krivi spasitelji jer njihova spasiteljska moć se zaustavlja u suočavanju s grobom. Samo onaj koji je uskrsnuo i iz groba i pobijedio smrt – a to je Isus, naš Dobri Pastir – je sposoban reći da se on ni nakon smrti ne prestaje brinuti o onima koji su njegovi, odnosno da je on onaj koji daje život vječni.

Vjerovati u Isusa Krista i imati povjerenje u njega kao Dobrog pastira nije stoga pitanje smrti nego života, ovog na zemlji i onoga u vječnosti. I u jednom i u drugom slučaju pretpostavlja odricanje od lažnih pastira i spasitelja – to ne moraju uvijek biti osobe, često niti nisu, nego mogu biti stvari i druge različite potrebe poput slave i moći – i stavljanje sebe i svoga života s potpunim povjerenjem na raspolaganje Isusu Kristu, Dobrom pastiru i njegovom pastirskom vodstvu. On ništa ne oduzima i sve daje. I to čini u punini. I ni smrt mu nije prepreka, kako to svjedoči ulomak iz Knjige Otkrivenja koji ga promatra kao Jaganjca pastira koji briše svaku suzu i na izvore žive vode vodi veliko i neizbrojivo mnoštvo svjedoka.

Naše spasenje nije plod naših zasluga nego Isusovih. On nas spašava. On je Dobri pastir koji poznaje svoje.

Završavajući svoj govor o sebi kao Dobrom pastiru, Isus nas u današnjem evanđelju poučava kako i možemo biti među tim svjedocima. Od nas se traže samo dvije stvari: slušati Isusov glas i ići za njim. Sve ostalo čini Isus, naš Dobri pastir. Naše spasenje nije plod naših zasluga nego Isusovih. On nas spašava. On je Dobri pastir koji poznaje svoje. I ne dozvoljava da itko od njih propadne. Ono naše, sažeto u slušati njegov glas i ići za njim, naš je slobodni pristanak na ono što je on učinio za nas. I odluka da već sada i ovdje budemo dio njegovog stada. Ovo nam je i pouka da je poziv na pripadnost Kristovom stadu samo ponuda, a nije i ne smije biti prisila. Tu je ponudu, kako nam to pokazuje slučaj Pavla i Barnabe u Antiohiji pizidijskoj, moguće odbiti. Ali je nije moguće ograničiti, svesti na neke religijske ili nacionalne okvire. Ona je upućena svim ljudima. I svi koji žele u nju mogu biti uključeni. Potrebno je samo između različitih glasova koji nam nude spasenje, razabrati Kristov glas. Njega je moguće čuti u Svetom pismu, liturgiji Crkve, osobito euharistiji i molitvi. Evo zašto je važno čitati i meditirati Sveto pismo, slaviti euharistiju i u molitvi osluškivati i razlučivati Kristov glas! To je, zapravo, preduvjet da bismo mogli krenuti za njim, uključiti se i u njegovo poslanje te i sami postati dobri pastiri za svoju braću i sestre, sve ljude.

Upravo je ovo, čini mi se, središnja poruka ovogodišnje poruke pape Franje za 59. svjetski dan molitve za zvanja u kojoj on, u kontekstu sinodalne Crkve, ističe poslanje svih kršćana zajedno – i sa svim muškarcima i ženama dobre volje – doprinositi izgradnji ljudske obitelji, zalječenju njezinih rana i njezinom usmjeravanja prema boljoj budućnosti. Ističući osobito potrebu nadilaženja mentaliteta razdvajanja poslanih na svećenike i laike – smatrajući prve protagonistima, a druge tek izvršiteljima – te potrebu da kršćansko poslanje nastavimo kao jedan Božji narod, laici i pastiri zajedno, kao Crkva, papa Franjo nas sve zajedno poziva biti čuvari jedni drugih i stvorenog svijeta. Da bismo to mogli trebamo prihvati Božji pogled na nas i na njega odgovoriti. Svojim pogledom ljubavi Bog u svakom od nas vidi veliki potencijal za nas, a po nama i za naš svijet. Da bi se taj potencijal i ostvario Bogu je potreban naš slobodni pristanak.

Svojim pogledom ljubavi Bog u svakom od nas vidi veliki potencijal za nas, a po nama i za naš svijet. Da bi se taj potencijal i ostvario Bogu je potreban naš slobodni pristanak.

Papa Franjo ovaj naš odgovor na Božji poziv, naš pristanak na Božju ponudu, naziva dijalogom. To je, kaže on, „dijalog koji nam, ako se živi u dubini, daje sve više postajati ono što jesmo: u pozivu na zaređeno svećeništvo, da bude oruđe Kristove milosti i milosrđa; u pozivu na posvećeni život, da bude na slavu i hvalu Bogu i proroštvo novoga čovječanstva; u pozivu na brak, da bude u znaku uzajamnog darivanja, otvorenosti životu i učenju životu. Općenito, u svakom pozivu i službi u Crkvi, koja nas poziva gledati na druge i na svijet Božjim očima, kako bismo služili dobru i širili ljubav djelima i riječima.“

Općenito, u svakom pozivu i službi u Crkvi, koja nas poziva gledati na druge i na svijet Božjim očima, kako bismo služili dobru i širili ljubav djelima i riječima.

Kad je, dakle, riječ u ovom dijalogu s Bogom, koji je odgovor na Božji poziv, nije tek riječ „o izboru ovog ili onog oblika života.“ Riječ je o tome da slušajući Isusov glas i hodeći za njim i sami postanemo, pojedinačno – „svećenici, posvećeni muškarci i žene, kao i vjernici laici“ – ali i kao Crkva – zajedno – dobri pastiri poput Dobrog pastira, odnosno, kako kaže papa Franjo, da postanemo oni koji svjedoče „da velika ljudska obitelj, ujedinjena u ljubavi, nije utopija nego plan za koji nas je Bog stvorio.“