Shvaćanje poruke svetopisamskih tekstova često nije moguće bez razumijevanja okružja u kojem se zbio događaj o kojemu se govori. Ponekad nam i samo površna informacija o kontekstu događanja omogućuje da shvatimo poruku evanđeoskog teksta. Tako je i s ovim današnjim odlomkom što smo ga čitali. Do Isusova razgovora s učenicima došlo je na području Cezareje Filipove. Grad o kojem je ovdje riječ već samim svojim imenom predstavlja svoga osnivača i njegovu vlast. Bio je to grad što ga je osnovao i u kojem je vladao Filip Tetrarh. Taj Filip bio je predstavnik svemoćnog Rimskoga Carstva i provodio je svoju vlast uime rimskog cara. Kao što se i pristoji, u takvu centru moći na padinama je brda Hermona, u blizini izvora koji se stapaju u rijeku Jordan, izgrađen raskošan hram caru Augustu. Sila i vlast Rimskog Carstva, prisutnost rimskog vladara i svetište rimskim božanstvima okruženje je u kojem dolazi do razgovora u kojem Petar Isusa naziva Kristom – Pomazanikom – Mesijom – Kraljem. Petrovo otkrivanje Isusova imena i njegove službe duboko je religiozan čin. Petar ispovijeda vjeru da je Isus Mesija, od Boga izabrani i poslani, dugo iščekivani vladar Izraela. Petar vjeruje da Bog nije zaboravio svoj narod i da je konačno ispunjeno Njegovo obećanje spasenja.

Petrove riječi – „Ti si Krist (…) Sin Boga živoga“ – predstavljaju odbacivanje religioznog kulta rimskih božanstva i političkog reda moći koji je s njime povezan

Ipak, riječi koje je izrekao Petar kriju u sebi urotnički i revolucionarni karakter. Usred centra moći Rimskog Carstva, na području gdje se vlast rimskog cara najviše pokazuje, Petrovo prepoznavanje Isusa kao Krista nalikuje početku pobune protiv tuđinske vlasti u Izraelu. Iako se nigdje ne spominje politička buna, niti se igdje izravno o tome govori, Petrovo imenovanje Isusa Mesijom, odjekuje u ovom okruženju kao poziv na ustanak, na revoluciju, na preokret. Petrove riječi – „Ti si Krist (…) Sin Boga živoga“ – predstavljaju odbacivanje religioznog kulta rimskih božanstva i političkog reda moći koji je s njime povezan. Isus Krist, Mesija, utjelovljeni je Bog, dugo očekivani pravedni vladar. On sam je utjelovljena pravda i pravednost. Osloboditelj Izraela. Onaj koji će ponovo uspostaviti Božju vlast u zemlji obećanoj praocima Izraela i njihovim potomcima. Petrovo prepoznavanje Isusa kao Mesije i Sina Božjeg predstavlja prepoznavanje mogućnosti početka tog događanja.

Isus gradi novu vlast, utemeljuje Crkvu, novi narod, na temelju apostolskog poslanja, na temelju milosti krštenja što su ga oni poslani prenositi onima koji povjeruju u Božje kraljevstvo

Početak procesa oslobađanja zemlje od nasilnih vladara i njihove ropske politike nazire se već u Isusovu uzvratnom nazivanju Petra Stijenom i promjenom njegova imena. Isusove riječi nagovješćuju potreba zaokreta u dosadašnjem Petrovu ponašanju. „Blago tebi, Šimune, sine Jonin“, prvo je i jedino blaženstvo u evanđeljima koje je Isus izrekao nekoj osobi. Isus Šimuna imenuje „Stijenom“ – Petrom. Očit je kontrast između djelovanja rimskih vladara i Isusa Mesije. Isus uspostavlja drukčiju vlast, gradi drukčije zgrade i hramove. Svoju moć i svoju snagu postavlja na sasvim drukčije temelje. Kao što je rimski vladar Filip sagradio svoj grad i hramove rimskih božanstva na stjenovitim obroncima brda Hermona, tako Isus gradi svoj grad, svoju Crkvu, na čvrstim i sigurnim ljudima koji shvaćaju značenje svog poslanja udijeljenog im prigodom krštenja. Isus gradi novu vlast, utemeljuje Crkvu, novi narod, na temelju apostolskog poslanja, na temelju milosti krštenja što su ga oni poslani prenositi onima koji povjeruju u Božje kraljevstvo. On ne polaže mnogo na zgrade, zidine i vjerske građevine. Isus ulaže u ljude. Ohrabruje vjeru u bolju budućnost međuljudskih odnosa. Svjedoči o mogućnosti promjene političke i religiozne prakse. Šimunu, sinu Joninu, Isus daje novo ime. Šimun postaje Petar. Šimun postaje dio novoga naroda. Postajući Petrom, dobiva moć otključavanja vrata Božjeg kraljevstva. U tom kraljevstvu ljudi su temelj, ljudi su ključ budućnosti. Ljudi su očitovanje Božje slave, ljudi su Božji sinovi i kćeri, ljudi su međusobno braća, ljudi tvore narod, ljudi čine državu, ljudima pripada teritorij, u ljudima se krije moć promjene.

Skloni smo vjerovati da je naša snaga i moć premalena da bismo išta učinili. Vjerujemo da je ovakav nepravedan svijet postavljen na čvrstim temeljima i da je nemoguće unijeti ponovo pravdu i blagostanje u našu zemlju

Dok živimo u nepravednim okolnostima izvršavanja političke moći i vlasti, dok je izrabljivanje i porobljavanje prisutno u našoj domovini, mi kršćani, vjernici Kristovi, skloni smo govoriti da ne možemo učiniti ništa. Mirimo se sa stanjem u kojem se nalazimo i ništa ne činimo kako bi bilo bolje. Skloni smo vjerovati da je naša snaga i moć premalena da bismo išta učinili. Vjerujemo da je ovakav nepravedan svijet postavljen na čvrstim temeljima i da je nemoguće unijeti ponovo pravdu i blagostanje u našu zemlju. Nije li upravo to ono krivovjerje koje je promicalo Rimsko Carstvo i vladari poput Filipa u Cezareji? Nisu li hramovi političke i ekonomske moći što su ga gradili vladari u Izraelu poručivali da ih je nemoguće srušiti i da će ondje ostati vječno? Ne nalazimo li se i mi u istoj situaciji nemoći i porobljenosti kao što su se nalazili pripadnici mnogih naroda pod čizmom rimskih careva i malih vazala tadašnjeg sveopćeg carstva i njegove moći?

Povjerujemo li poput Petra da je Isus Mesija, naša domovina postat će mjesto Božje blizine i zajedništva novoga naroda

I mi smo krštenjem postali dio događanja Božjeg kraljevstva. Na našem krštenju započela je nova stvarnost. Dobivanjem kršćanskog imena postali smo sudionici Božje vlasti i moći. Nama su dani ključevi ostvarenja Božje blizine. Imamo moć i silu promijeniti svijet. Povjerujemo li poput Petra da je Isus Mesija, prihvatimo li drukčije međuljudske odnose, počnemo li više brinuti jedni za druge, krenemo li otključavati srca toplinom prihvaćanja i praštanja, usudimo li se umjesto straha pred budućnošću što ga nameću sadašnji sustavi politike i ekonomije sijati nadu u kraljevstvo Božje među nama, naša zemlja, naša domovina postat će mjesto Božje blizine i zajedništva novoga naroda. Mi vjerujemo da je Isus Krist, Mesija. Blago nama! Ključeve imamo! Preostaje nam samo steći dovoljno hrabrosti da ih i upotrijebimo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.