Jean Ramljak, uz to što je obećanik Frame Kaptol, maturant je Treće ekonomske škole u Zagrebu. Za razliku od većine njegovih vršnjaka, njega, kao ni njegove brata i sestru, roditelji nisu odlučili krstiti kao djecu, premda su ih odgojili u vjeri. Kada je krenuo u srednju školu, odlučio je da želi primiti sakramente kršćanske inicijacije, a paralelno je krenuo i na Framu. S čitateljima Frama-portala odlučio je podijeliti kako se i zašto odlučio primiti sakramente kršćanske inicijacije u razdoblju kada mladi, nakon primanja sakramenta potvrde, u velikom broju prestanu ići u crkvu, piše portal Franjevačka mladež.

Kako si došao na Framu?

Moja mama je, kad je bila mojih godina – a to je bilo devedesetih – čula za Framu. Na Framu je možda bila došla jednom, ali je imala prijatelje koji su baš bili framaši. Znala je da bi mi se to moglo svidjeti pa mi je pričala o tome, a ja sam otišao vidjeti na internetu što je Frama. Ja sam se time toliko oduševio, i to samo nakon što sam vidio neke pjesme i skečeve. A mama je znala samo za Framu Kaptol. I ništa, onda sam došao na susret. Tada smo još, zbog toga što je samostan bio oštećen u potresu, bili u Dubravi, tako da sam došao na prvi susret tamo. To je bila ljubav na prvi pogled. Toliko mi je bilo predivno, ja sam znao da želim biti framaš i da ću sigurno nastaviti dolaziti.

To je bila ljubav na prvi pogled. Toliko mi je bilo predivno, ja sam znao da želim biti framaš i da ću sigurno nastaviti dolaziti.

Ti tada uopćen nisi bio kršten?

Da, moji roditelji nisu katolici. Ali baka mi je katolkinja – otkad znam za sebe, sjećam se da me naučila moliti i da me vodila u crkvu. Meni se to jako sviđalo i jednostavno sam znao u sebi da je to ono ispravno. Međutim, pošto moji nisu katolici, nisu nas, djecu, krstili kao male i nismo primili sakramente po onom redu kako se inače primaju. Ja sam htio ići na vjeronauk u osnovnoj školi, ali mi roditelji nisu dali. Kada je došlo vrijeme da upišem srednju školu, rekao sam da nema šanse da idem na etiku, nego da želim ići na vjeronauk. Tako sam upisao vjeronauk, a oni su se s tim složili. Tada sam zaključio da sam dovoljno velik – imao sam 14 godina – da sam krenem redovito ići u crkvu i prakticirati vjeru koliko mogu, s obzirom na to da tada još nisam bio primio sakramente kršćanske inicijacije.

Ja sam htio ići na vjeronauk u osnovnoj školi, ali mi roditelji nisu dali. Kada je došlo vrijeme da upišem srednju školu, rekao sam da nema šanse da idem na etiku, nego da želim ići na vjeronauk.

U prvom razredu srednje škole, kako sam krenuo u srednju, tako sam krenuo i redovito na mise. 4. veljače 2021., početkom drugog polugodišta prvog razreda, krenuo sam na Framu. Mene je u početku čak bilo i strah da neću moći ići na Framu zato što nemam sakramente. Mislio sam da će to biti problem. Zato sam rekao mamu da ih nazove i pita, a oni su rekli da nema problema, da je sve okej.

Jesu li vas tvoji roditelji mislili krstiti kasnije, ili su vas mislili pustiti da sami odlučite?

Oni nisu katolici uopće, nisu u Katoličkoj Crkvi, ali oni za sebe kažu da su kršćani. Dakle, vjeruju u Boga. Oni imaju uvjerenje da kad osoba odraste može donijeti odluku kakvu želi, pa ako se želi krstiti, može.

A jesu li oni vas odgajali u vjeri?

U katoličkoj vjeri ne, ali u vjeri u smislu, da kažem općoj, kršćanskoj, u smislu da Bog postoji, da Isus postoji; čitali su nam Bibliju za djecu, puštali vjerske crtiće…

Dakle, vjera im je bila važna?

Da, to nije katolička vjera, ali njima je vjera važna. Ne mogu reći da sam odrastao u jednoj ateističkoj obitelji, nisam. Ali nisu nas odgajali u katoličkoj vjeri, nego u nekoj, da kažem, općoj kršćanskoj, u smislu nekih osnova.

Jeste li onda, na primjer, išli na misu, odnosno u crkvu?

Ne, ne. Moja mama je odrasla u katoličkoj obitelji, baka s mamine strane je baš praktična vjernica. I moja mama je nekad bila katolkinja. Ali kad je odrasla, izašla je iz Katoličke Crkve. Tata mi nikad nije bio katolik, on nije rođen u katoličkoj obitelji. Moji nas roditelji nisu vodili u crkvu ni, primjerice, za Božić. Oni su nas jedno kratko vrijeme – godinu, godinu i pol – povremeno vodili u jednu, mislim protestantsku, zajednicu, crkvu, ali u katoličku crkvu nikad. Jednom sam nagovorio mamu da me odvede na misu, jer sam zavolio ići na misu pošto me baka znala voditi.

Moji nas roditelji nisu vodili u crkvu ni, primjerice, za Božić.

Kako je tvoja obitelj prihvatila to što si se ti htio krstiti, što si krenuo na Framu…

Mama je to bolje prihvatila, a i općenito sam si s njom bliži. Moguće i zbog toga što je nekad bila u Katoličkoj Crkvi, bliže joj je sve to i otvorenija je za to. Zato s njom općenito, a i o tome, više pričam. Recimo, došla mi je, zajedno s bratom, kada sam primao sakramente kršćanske inicijacije, sa sestrom mi je nedavno došla i na obećanja, zna čak nekad doći na polnoćku, a kad u župi bude nešto što bi ju moglo zanimati, znam ju i pozvati pa ona zna doći na to. A tata je malo prema tome svemu zatvoreniji, manje s njim o tome pričam. Na primjer, nije mi došao na sakramente kršćanske inicijacije ni na obećanja niti mu ja više o tome pričam ni zovem jer znam njegov stav o tome. Općenito su moji roditelji to prihvatili u smislu da su me pustili da radim što želim, u smislu da je to moja stvar.

Mama je to bolje prihvatila, a i općenito sam si s njom bliži. Moguće i zbog toga što je nekad bila u Katoličkoj Crkvi, bliže joj je sve to i otvorenija je za to.

Kako su to prihvatili framaši? Jesi li im odmah, čim si došao, rekao da nisi kršten?

Mislim da im nisam odmah rekao, iako se to već znalo pošto ih je moja mama nazvala i pitala, ali vrlo brzo sam ja to njima ispričao i saznalo se jer su me pitali. Inače, da nije toga, ja bih vjerojatno prije bio primljen u bratstvo. Vrlo brzo se saznalo, ali jako su lijepo reagirali, imali su puno razumijevanja i suosjećanja.

Sigurno si s framašima išao na mise. Kako si se ti osjećao što se nisi mogao pričestiti?

Meni je to bilo jako teško zato što sam ja stvarno cijeli život to htio, ali nikad jednostavno nisam mogao jer nisam bio rođen u katoličkoj obitelji. Teško mi je bilo uvijek, ali na različite načine sam to, ovisno o dobi, shvaćao, razumijevao, što sam bio stariji to sam to dublje i bolje razumijevao. Taj jako radostan i jako lijep dio na misi – kad se ide na pričest – meni je to bio najtužniji dio. Sjećam se da mi je prije znalo čak biti i neugodno jer sam se osjećao kao da svi u mene gledaju i da razmišljaju o tome zašto ja nikad ne idem na pričest. Teško mi je sada to opisati, iz ove perspektive mi je sada to i neobično, ali tada sam se jako loše osjećao. Prvenstveno zbog toga što sam se jako htio pričestiti, imati te sakramente. Znao sam koliko je to bitno, važno, što nam to donosi. Javljala mi se ta nekakva neugoda, taj loš osjećaj, premda sam znao da mi ne bi trebalo biti neugodno. Meni je samome bilo to jako teško pa sam valjda zato imao osjećaj da to svi zamjećuju. Bilo mi je to tužno na framaškim događajima, na duhovnoj obnovi… Stvarno sam imao jako veliku želju primiti sakramente i bilo mi je baš teško.

Stvarno sam imao jako veliku želju primiti sakramente i bilo mi je baš teško.

Kakva je bila uloga Frame u tvom katekumenatu?

Velika – i u tom periodu i općenito. Kad sam tek krenuo redovito ići na mise, a to je bilo početkom prvog razreda srednje škole, i kad sam krenuo na vjeronauk, nisam ja bio tabula rasa, u smislu da sam tek tu došao i po prvi put vidim misu. Ja sam znao i odgovarati, znao sam redoslijed kojim ide misa… Znao sam i neke osnovne stvari jer, na kraju krajeva, nisam iz neke ateističke obitelji, pa sam i u obitelji, i od bake, naučio neke osnovne stvari. Ali, pošto nisam išao tijekom osnovne škole na vjeronauk, nisam ni išao redovito u crkvu, bio sam u nekom, da kažem, zaostatku za svojom generacijom što se tiče znanja. Tako da sam na Frami jako puno napredovao što se toga tiče, toliko sam toga naučio, saznao, vidio… Napredak je bio i u iskustvu i u znanju očit. Ja sam sâm na sebi primijetio koliko sam puno napredovao samo u pola godine. U veljači 2021. godine sam krenuo na Framu, a u listopadu iste godine sam postao katekumen. A na Veliku subotu 2022., odnosno u travnju te godine, primio sam sakramente kršćanske inicijacije. Tako da sam ja još prije nego što sam krenuo na katekumenat vidio veliki napredak i iznenadio sam se, a to je sve bilo spontano – nisam ja sad sjeo i krenuo učiti neke stvari, nego sam kroz susrete i razgovore puno toga saznao. I općenito o vjeri i o franjevaštvu i o svetom Franji. To mi je zasigurno jako pomoglo i za vrijeme katekumenata. I tada sam puno naučio i sada puno učim, jako sam sretan što sam došao na Framu i što imam tu priliku biti u bratstvu, steći toliko pozitivnih iskustava i znanja.

Jesu li ti framaši došli na sakramente kršćanske inicijacije, odnosno na dan kada si primio krštenje, pričest i krizmu?

Jesu, jesu, da, došli su neki s moje Frame, ali i s Frame Sveti Duh i Frame Čakovec. Bilo mi je drago što je bilo dosta framaša. Došli su mi i mama i brat, tata je čuvao moju seku koja je tada bila manja, došle su mi bake, ujak, teta, prijatelji iz razreda… Bilo mi je posebno drago pošto je to bio dan pred Uskrs, a moja Frama je studentska – framaši uglavnom nisu iz Zagreba, a ljudi često tada imaju obaveze u svojim župama, idu doma obiteljima, ali ipak su neki framaši došli. To mi je bilo jako drago.

Kako ti gledaš na to što današnji krizmanici često imaju otpor prema primanju sakramenta potvrde, s obzirom na to da si se ti samoinicijativno odlučio za to?

Meni je to tužno, često se na krizmu gleda na način da je najvažnije poklon koji će se dobiti za krizmu i zbog njega se iščekuje krizma. Ja sam jako za tim čeznuo. Kad sam ja bio osmi razred, zbog pandemije se krizma pomaknula s predviđenog datuma u svibnju na početak prvog razreda srednje škole, negdje u rujnu ili listopadu. Znao sam čuti komentare u stilu: „Što je ovo, kako se može pomaknuti krizma tako? Sad ću morati čekati taj i taj mobitel do devetog ili desetog mjeseca.“ Meni je to bilo tako tužno kad sam to vidio jer sam to stvarno, iskreno želio, a nekome uopće nije bilo stalo, nije ga bilo briga, netko bi samo htio poklon. S te strane mi je bilo žao, ali i zbog te osobe, jer, s obzirom na to da se na krizmi primaju darovi Duha Svetoga, toliko je nebitan taj poklon. A neki to ne razumiju ili ne žele razumjeti, ili ih ne zanima previše, nekima je bitno samo to materijalno. Žao mi je kad vidim da su u Crkvi do krizme i često, mislim da čak većina, barem na jedno određeno vrijeme, jednostavno nestane iz Crkve.

Kad god vidim da krizmanici poslije krizme ne idu u crkvu, baš mi bude žao. Baš se tada postaje crkveno punoljetan, tada se tek primaju svi sakramenti kršćanske inicijacije, prima se punina darova Duha Svetoga.

Kad god vidim da krizmanici poslije krizme ne idu u crkvu, baš mi bude žao. Baš se tada postaje crkveno punoljetan, tada se tek primaju svi sakramenti kršćanske inicijacije, prima se punina darova Duha Svetoga. Baš tada se može svoja mladost dati Bogu, kao što mi framaši činimo. Tada se može biti još aktivniji u župi ili, recimo, na Frami, ne moraju s roditeljima ići u crkvu – mogu to i sami. Baš tada, kada bi mladi mogli krenuti živjeti vjeru kao nikad do sad, baš tada odu, u naponu snage, mladosti… To mi je baš tužno.

A što bi ti poručio mladima koji se sada premišljaju, kojima se ne da ići na krizmu ili su se krizmali pa žele otići iz Crkve?

Rekao bih im: budite sretni i zahvalni što ste rođeni u katoličkoj obitelji. Niste se morali na ovaj ili onaj način za to izboriti, nego vam je to jednostavno dano, roditelji su vas krstili kao male bebe. Budite zahvalni na tome Bogu i njima. Potom ste primili prvu pričest, a sada idete na krizmu primiti puninu darova Duha Svetoga, neka vam to bude u fokusu. Budite sretni, zahvalni roditeljima i dragom Bogu i stvarno pokušajte što ozbiljnije i dublje shvatiti što se događa na krizmi. Nikako nemojte prestati dolaziti na mise, nemojte otići iz Crkve, nego, dođite, na primjer, na Framu (smijeh) – ili ne morate doći na Framu, možda se pronađete u nekoj drugoj zajednici ili čak i samo u svojoj župi. Važno je da živite svoju vjeru, budite aktivni u župnoj zajednici ili nekoj drugoj zajednici, nemojte nikako otići iz Crkve.