U prosincu 1221. sv. Franjo je šetao s bratom Leonom jednog hladnog, maglovitog i kišnog dana blatnjavom cestom prekrivenom snijegom. Franjo je opisivao bratu Leonu potpunu radost.

Najprije mu je ispričao što nije potpuna radost. Brate Leone, kad bi Bog dao da manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.” Hodajući dalje sa svojim drugom, sveti Franjo reče po drugi puta: “Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrisivala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.” Idući tako dalje iza svog druga, sveti Franjo govoraše povišenim glasom: “O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.” Kad su još malo dalje išli, sveti Franjo govoraše posve glasno: “Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka, i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.”

Naposljetku upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem: “Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?”

Tako su išli još neko vrijeme, a sveti Franjo, gotovo vičući, reče: “Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.” Naposljetku upita brat Leon svetog Franju s velikim čuđenjem: “Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se sastoji savršeno veselje?” Sveti Franjo mu odgovori: “Kad bismo došli na svoje odredište mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ‘Tko ste vi?’ a mi rekli: ‘Dvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ‘Vi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavle, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubezno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje. I kad bismo ponovo kucali na vrata, a on rasrđen izašao te nas kao dosadne dangube, psujući nas i bijući napao: ‘Gubite se, prosti razbojnici, odlazite u svratište, ovdje ne možete ni jesti ni noćiti.’ Kad bismo to podnijeli strpljivo i to smatrali velikom srećom, o brate Leone, to bi bilo savršeno veselje. A ako bi nakon toga, prisiljeni glađu, hladnoćom i noćnom tamom, još jače kucali, zaklinjajući vratara da nas za ljubav Božju pusti unutra, a kad bi on, još više razjaren, odgovorio: ‘Razbojnici i dosadni besposličari, dat ću vam što vas ide’, te izišao s velikim kvrgavim štapom, uhvatio nas za kapucu, bacio nas na zemlju, vukao po snijegu te nas naizmjence tukao batinom.

Najveći je dar i milost Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti.

Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje. Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milost Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti. Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi, jer nisu naši, nego dolaze od Boga. Zato govori Apostol: ‘Što imaš, a da nisi primio? A ako si primio, zašto se time hvališ, kao da je tvoje?’ Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže Apostol: ‘Neću se hvaliti ničim, osim križem našega Gospodina Isusa Krista.”

Franjo nam govori da sve što imamo, osim grijeha, dar je našeg Gospodina.

Franjo nam govori da sve što imamo, osim grijeha, dar je našeg Gospodina. Najveći dar koji možemo primiti jest podnositi strpljivo i za Ljubav Kristovu sva iskušenja i nevolje koje nam Gospodin pošalje. U Isusu Kristu ovi križevi postaju naši. Drugi darovi koje nam Bog daje nisu doista naši i mogu nam biti oduzeti. Kada se oneraspoložimo ili nas uzruja nepravda i povrede koje nam ljudi nanesu, ne odbijamo li najveći dar koji nam Gospodin daje? Ne odbijamo li najveću slavu uopće, slavu Križa našeg Gospodina Isusa Krista? Sveti Franjo je doista shvaćao Križ našeg Gospodina. Franjo je znao da se suobličavamo Isusu prihvaćanjem (poput Isusa) onoga što nam dolazi iz ruku našeg Oca. Zato učimo od Isusa.

Izvor: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Split