Početak našeg ljudskog postojanja obilježen je trenutkom kad je naša znatiželja započela svoje putovanje posežući za dvama tako jednostavnim pitanjima: Kako? Zašto? Ta nas pitanja „proganjaju“ kako u običnim životnim situacijama, štoviše, banalnim, tako, još više, u onim duboko egzistencijalnim. Čovjekova znatiželja ne jenjava i s njom se Isus susreo u potrazi za odgovorima kojima će nam objaviti stvarnost našeg Stvoritelja: „Kako da prispodobim kraljevstvo nebesko…?“ Kraljevstvo nebesko – stvarnost koja dotiče našu egzistenciju do najdubljih granica i oduvijek nas intrigira. A tko bolje od Isusa, Vječne Riječi Očeve, poznaje ljudske misli, koje se kreću između mladosti i starosti, veličine i malenosti, obilja i suhoće, poniznosti i uzvišenosti, da ne kažemo oholosti. U tim mislima koje vode prema veličinama i vrhovima, uzvišenostima i ostvarenjima Isus se po tko zna koji put trudi pojasniti logiku kraljevstva Božjega. Dvije male prispodobe tumače veličinu kraljevstva nebeskog. Isusove prispodobe o zemlji postaju zapravo prispodobe o Bogu. Riječi koje imaju predznak zemaljskog vode nas prema nebeskom. Isus poziva da pred tajnom klijanja i zemaljskih stvarnosti koje se tako čudesno rađaju i mi sami otkrivamo vlastitu čudesnost postojanja. 

Dvije male prispodobe razbijaju sve misli o veličini. Sjeme, zelena stabljika, klasje i, konačno, žetva navještaju i objavljuju istinu Božje poruke i božanske logike malenosti. Reći će teolog  de Chardin: „Tko ima oči čiste i otvorene za čudesnost, poput djetetovih, može vidjeti božansku stvarnost koja sjaji iz dubine svakog bića.“ Zemlja po kojoj hodimo, živimo i mičemo se, na koju smo po božanskom promislu naseljeni, a nekada bismo se i najradije iselili, pruža nam istinu o kraljevstvu nebeskom. Dirljivo je, i nerijetko utješno, Isusovim očima čitati svijet u koji smo useljeni. Isus nam omogućuje privilegiju neodlaska na planinske vrhunce starozavjetne izraelske stvarnosti kako bismo uočili Božju logiku njegova Kraljevstva, dovoljno nam je zakoračiti u vlastiti vrt i radosna nam se vijest tako jasno očituje. Radost je u spoznaji da „zemlja sama donosi plod“, u spoznaji da tolike stvari ne ovise o nama iako bismo mi radije obrnuto. Ipak, najvažnije se stvari, pokazuje Isus, ne traže, nego ih valja čekati. Najvažnije stvari našega života, htjeli si mi to priznati ili ne, ne ovise o nama. Ondje gdje je Bog, ondje gdje je stvarnost kraljevstva Božjeg, logika je jasna: radost je i spasenje našeg ljudskog života u sposobnosti shvatiti da je Bog taj koji je na djelu, a naše je u poniznosti i skromnosti samo sijati. Ondje gdje je Bog na djelu klija život koji postaje rijeka koja teče prema punini onoga nebeskog, vječnog. 

Najvažnije stvari našega života, htjeli si mi to priznati ili ne, ne ovise o nama

U svojoj malenosti, neznatnosti, skučenoj i nezdravoj želji za vlastitim postignućima i veličinama, logika kraljevstva nebeskog vraća nas na „tvorničke postavke“. Gorušičino zrno koje je na putu prema budućoj slavi što se tek ima očitovati svoju veličinu prepoznaje u samo jednoj svrsi: biti na korist drugim živim bićima. Naše ostvarenje i „veličine“ ništa su bez svijesti da smo pozvani iz svoje malenosti rasti i razvijati se kako bismo drugima postali dar.  Kraljevstva nebeskog nema bez darovanosti, jer ono je u sebi neprestano darivanje i zajedništvo. Naš trojstveni Bog ne djeluje principom oduzimanja, osiromašivanja, umanjivanja, nego je krajnji cilj malenosti uvijek više, povećanje, obilnost za drugoga. Božja logika kraljevstva nebeskog skrivena je u toj tajni dinamike rasta uspostavljene u središtu našega života, u Bogu. On, naš Stvoritelj, Spasitelj i Otkupitelj, ima nepokolebljivo povjerenje u malenost te nas poziva na ozbiljno shvaćanje ekonomije spasenja u malenosti koja baca drukčije svjetlo na ovaj naš svijet, konkretne životne stvarnosti i neizbježne vlastite rane zadobivene i po tijelu i duhu. Tajna je kraljevstva nebeskog u spoznaji da malenost spašava i nas i druge, nasuprot umišljenim veličinama koje u drugima ne mogu drugo doli prepoznavati nedostatke.

Tajna je kraljevstva nebeskog u spoznaji da malenost spašava i nas i druge, nasuprot umišljenim veličinama koje u drugima ne mogu drugo doli prepoznavati nedostatke.

Isusova pedagogija otkriva i objavljuje tajnu kraljevstva nebeskog: zemlja i mi kao dio te zemlje neprestano smo na putu u kojemu postoji i djeluje Božja logika te nas vodi prema punini kraljevstva nebeskoga. Punina života će tek doći kad, pavlovski rečeno, stanemo pred sudište Božje i Njemu samom položimo račun. Dotad nam je hoditi ovom zemljom, sijati, ne bojati se malenosti i ograničenosti, računajući na prisutnost i snagu Riječi. Hodati prema punini života jer Nebo strpljive voli.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mr. sc. vlč. Stjepana Matezovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.