Sol su zemlje i svjetlo svijeta slike koje Isus te općenito Sveto pismo često donose. Zbog svoje važnosti koju imaju za svakodnevni život, tim je dvama fenomenima dano i važno duhovno značenje. Biti sol uzvišena je zadaća ne samo za nas kršćane već i za ljude općenito. Stvarnosti, odnosno fenomeni o kojima Isus u današnjem evanđelju progovara po svojoj su jednostavnoj, a tako dubokoj formi, vrlo jasne. Ne trebamo ih pretjerano analizirati niti razjašnjavati, čak ni u njihovoj fizikalno-kemijskoj strukturi. Isto je i s njihovim simboličkim značenjem: naime, poanta je ta da kada redovito donosimo usporedbe te neku stvarnost, događanje, pojavu i sl. simbolički predstavljamo, tada istovremeno upadamo u opasnost da se udaljimo od izvornoga značenja. Najpoznatiji svakodnevni izričaj tog problema jest da „svaka usporedba šepa“.

Međutim, kod usporedbe sa solju i svjetlošću, primjenjujući ih na ponašanje i karakter ljudi, stvar ne može biti jasnija. Toliko je zapravo očita da je čak i ne trebamo pretjerano objašnjavati, dočaravati. Sve je rečeno time kada Isus zahtijeva od svojih – učenika i kršćana – da budu sol zemlje i svjetlo svijeta. Ovdje kao da je suvišno pitanje – a kada to trebamo biti sol zemlje i svjetlo svijeta?, jer je odgovor jednostavan: uvijek i u svakoj situaciji. U suprotnom, dakle, u situacijama kada ne želimo biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ne štetimo tek svojem kršćanskom pozivu. Ne štetimo također ni samo svojem dobrom glasu. Svojom bljutavošću – jer suprotnost soli jest bljutavost – štetimo samima sebi. Sintagmu biti sol zemlje stoga ne treba shvatiti kao neku dodatnu zapovijed koju mi kršćani primamo od Isusa te u skladu s njom trebamo uložiti – za razliku od drugih – dodatni napor ili trud. Biti sol i biti svjetlo elementarna je ljudska dužnost. U potpunosti jednaka obvezi da se bude kulturan odnosno kultiviran. Gdje bismo stigli kada bismo temeljne obrasce kulture i normalnog ophođenja, koje smo primili ili smo trebali primiti u obitelji, shvaćali kao nešto dodatno, naknadno i k tomu teško ostvarivo?!

Isusov nauk, ili još bolje – njegova radosna vijest, nije, draga braćo i sestre, nekakvo dodatno breme zapovijedi, normi zakona i propisa, koje uza sve ostale koje imamo u društvu valja nužno izvršavati. Njegova radosna vijest jest zapravo ponuda odnosno poziv za ljepši, bogatiji i sadržajniji život upravo ovdje na zemlji. Prispodoba odnosno usporedba sa soli i svjetlošću to najbolje tumači. Sol kao što znademo ima nekoliko temeljnih karakteristika: ona daje okus, ali ona i čuva i pročišćuje. Stari vrlo dobro znaju da se meso i ostala hrana solila ne samo da bi se mogla jesti nego i da bi se hrana sačuvala. U tome smislu, nekada nam se hrana može činiti pretjerano slanom, ali je to još uvijek puno bolje od bljutave hrane. I ako ćemo ići dalje, tada možemo primijetiti da se temeljni smisao soli opaža onda kada izostane. Naime, sol je na ispravan način djelotvorna onda kada se osjeti pritajeno, blago, ali prodorno. Ili još jasnije: najbolji okus hrane jest onda na djelu kada osjetimo da je jelo zasoljeno, međutim ne doživljavamo čistu sol u jelu. U usporedbi s kršćanima poanta je sljedeća: najmanje vidljivi i uočljivi kršćani zapravo najviše mijenjaju svijet. Nenametljivi, ponizni, ali snažni u sebi.

Isto je i sa svjetlošću: kada dođe previše svjetlosti, ona zasljepljuje. U tome smislu pojedini autori govore o čudesnoj neutralnosti i nenametljivosti svjetla (i ovdje soli). Nikako ih ne trebamo u velikoj količini, ali za život su nužni. Kršćani su u tom smislu pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta na svom radnom mjestu, u svojoj obitelji, u provođenju slobodnoga vremena, u prometu itd. Sve su to svakodnevne životne situacije – mnogima ne tako vrijedne pažnje, međutim, situacije koje jednostavno čine mozaik jednog života i preko kojih se ne smije olako prelaziti. Slično je primjerice i sa slobodnim vremenom. Ljudi ga drže važnim, ali samo kao oblik vlastita odmora, dok ga se obično ne smatra važnim kada je riječ o životu općenito. Za slobodna vremena ne donosimo važne odluke, ne zarađujemo za vlastiti život itd. pa ga stoga ne držimo bitnim. U tom smislu imamo pogrešnu sliku pa sebi u slobodno vrijeme dopuštamo (male, sitne) grijehe, dok ćemo samo u posebnom vremenu, dakle prigodno, biti svjetlo svijeta i sol zemlje. No problem je taj što će nam i tada teško padati biti ovo dvoje jer svoju osobnost i vlastitu volju nismo na to pripremili, nismo ih u tom uvježbali.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.