Želja za stvarima koje još ne posjedujemo u potpunosti pokreće toliki dio naših života. Čak i kada pitamo jedni druge: “Kako si?” detaljni odgovori ne teže prema onome što jesmo u trenutnom trenutku, nego prema onome što ćemo “biti” nakon što se nešto drugo postigne i postigne. “Dobro”, kažemo, “skoro sam završio s ovim velikim projektom i onda se mogu odmoriti.” Ali ne odmaramo se. Samo prelazimo na sljedeću želju ili cilj, piše Jason Craig s portala Thosecatholicmen.com

Teološka vrlina nade ne počiva samo na stvarnosti da čeznemo za ispunjenjem u životu, već da će ta čežnja biti definitivno odgovorena u Bogu, u nebu.

Takva nada je doslovno beskonačno veća od bilo koje “prirodne” ili “svjetovne” nade, koja je često samo optimizam, nagon, idealizam, entuzijazam itd. Vrlina nade priznaje da je naša nezasitna želja za više upravo to: nezasitna. Jednostavan razlog zašto nas naše želje stalno tjeraju naprijed je taj što je naša najdublja želja beskonačna. To je naša čežnja za Bogom. Svako manje ispunjenje trebalo bi nas samo uputiti na ovu najdublju i najveću čežnju. Nadati se ne znači željeti da će Bog odgovoriti na ovaj poziv dolazeći nam u ovom životu s punim sjedinjenjem u sljedećem, već znati da je tako. U nadi da smo sigurni.

Nada nije samo obećanje budućeg neba, već i zalog pomoći da se tamo stigne.

“Bojmo se dakle da se, dok ostaje obećanje o ulasku u njegov Počinak, za koga od vas ne bi utvrdilo kako je zakasnio.” (Heb 4,1). „Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obećano.“ (Heb 6, 11-12). “Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.” (Heb. 4,12, 16). Nada nije samo obećanje budućeg neba, već i zalog pomoći da se tamo stigne. Vjera je povjerenje u ono što je Bog rekao, povjerenje u Boga kao živu i djelatnu stvarnost.

“[Mi] smo dobili pristup, vjerom, onoj milosti u kojoj stojimo”, rekao je sveti Pavao, “uvjereni smo u nadu da ćemo postići slavu kao sinovi Božji” (Rim. 2,2). Papa Benedikt XVI. rekao je da kršćanska poruka “nije samo ‘informativna’ nego i ‘izvedbena’ – čini nešto ovdje i sada. Nada ne tjera ispunjenje – može  voditi niz cestu i u vječnost. Nije: „Pa, ovaj život je pakao. Dakle, nadajmo se da će sljedeći biti nebeski!” Ne, činjenica da je nebo naš kraj, sama putanja našeg bića, u potpunosti oblikuje i nadahnjuje naš život na zemlji. Veliki je paradoks da ono što gleda u sljedeći život tako drastično utječe na ovaj.

Optužbe da imajući glavu u oblacima (na nebeskim stvarima) to u osnovi zakopava u pijesak u ovom životu. Poput mnogih klišejskih optužbi protiv kršćana, treba ga ponoviti jer ga dokazi opovrgavaju. Katolička je crkva koja je i prvak neba i prvak siromašnih, marginaliziranih, zanemarenih, napaćenih. Sveci su radikalno prisutni svima s kojima se susreću – nisu oni s glavom u oblacima ili pijesku. Nada vodi prisutnosti, a ne povučenosti. Sveci svojom nadom brišu granice između ovog i budućeg života. “Činjenica da ova budućnost postoji mijenja sadašnjost”, rekao je papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici o nadi, “sadašnjost je dotaknuta budućom stvarnošću, pa se stvari budućnosti prelijevaju u one sadašnjosti i one iz sadašnje u one budućnosti.”