»Mislili smo ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu«, riječi su to pape Franje izrečene na praznome Trgu sv. Petra u Vatikanu dok je molio da se okonča pandemija koja je zadesila cijeli svijet. I možda nitko dosad nije tako pronicljivo i mudro opisao vrijeme u kojem se nalazimo: »Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred Božjim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.« Ipak, Papa podsjeća da ovo nije vrijeme Božjega suda, nego našega: »…vrijeme da se izabere što je važno, a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije«. Vrijeme je da naše živote ponovno usmjerimo prema onome bitnom. Današnje nam evanđelje upravo želi usmjeriti pogled prema onome bitnom: prema križu na kojem se nalazi raspeti Bog.

Jedna poučna priča govori o čovjeku koji je u svom dnevnom boravku, na vidnom mjestu, držao čudan drveni predmet. Kad ga je netko upitao zašto to tamo drži, počeo je pričati sljedeću priču: »Jednom sam bio u šetnji s djedom u parku. Bilo je hladno zimsko popodne. Djed je polako hodao za mnom. Imao je slabo srce. Htio sam ići do zaleđenog ribnjaka. ‘Mogu li se samo malo klizati?’ pitao sam djeda. Djed se bojao za mene. U trenutku kad sam stao na led upozorio me: ‘Pripazi!’ Bilo je kasno. Led je bio prilično tanak i ja sam propao u vodu. Djed je odlomio granu i pružio mi njen kraj. Uhvatio sam se, a on me svom snagom vukao, dok me nije izvukao iz rupe u ledu. Plakao sam od straha i drhtao od hladnoće. Moga je djeda ovaj događaj tjelesno i psihički iscrpio. U noći je dobio srčani udar i umro. Sve nas je to jako ražalostilo. Otrčao sam do ribnjaka i odande donio granu. Onu granu kojom je djed spasio moj život, a svoj izgubio. Dok živim, ovo drvo će biti u mom dnevnom boravku, kao znak djedove ljubavi prema meni.« Baš poput ovog čovjeka, tako i mi kršćani u svojim domovima imamo komad drveta; nije to tek obično drvo, to je drvo koje nas podsjeća na ljubav Onoga koji je umro da bismo mi mogli živjeti. To je drvo na kojem visi raspeti Bog; to drvo je prijestolje našeg Kralja. 

Nimalo ne čudi da upravo na današnju svetkovinu Krista Kralja Crkva pred nas stavlja evanđelje koje prikazuje Isusa na križu jer je on sam izabrao da upravo križ bude njegovo prijestolje. Na tom prijestolju on ne zapovijeda, na izriče presude, ne osuđuje, ne pokazuje svoju moć; na tom prijestolju on ljubi. Neizreciva je ta Kristova ljubav prema čovjeku; dok ga svi izruguju, dok mu se podsmjehuju i likuju nad njim, raspeti Kralj misli na druge. Dok se nalazi na križu, jedan od razbojnika traži od njega: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje«, a Isus mu obećava da će još danas s njim biti u raju. I u agoniji križa, Krist misli na čovjeka. Eto, takav je naš Kralj! Zato nam i današnje evanđelje i današnja svetkovina žele ponovno usmjeriti pogled prema bitnome: prema raspetom Kralju, kako bismo si uvijek iznova osvještavali da pripadamo samo njemu i da nam je on iznad svega.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.