Javila se misao da bi trebalo zabilježiti sve što isusovci tamo rade i što taj otok nudi.’

Bevanda navodi kako mu se ideja o zabilježavanju svega što isusovci rade na otoku javila tijekom prvog boravka na Golom otoku kada se sa suprugom prijavio na duhovne vježbe. “Za Goli otok, kao i većina ljudi, znao sam samo površno. U glavi su mi bili otok, zatvor, hrvatski Alcatraz i slične usporedbe kada bih pomislio na to mjesto. Supruga i ja smo spontano otišli tamo. Bili smo na misi mladih na kojoj je pater Ike držao propovijed o Golom otoku i duhovnim vježbama na tom mjestu i to je nekako bio pravi poticaj. Prijavili smo se kao sudionici na duhovnom kampu i otišli na otok. Nakon prvog šoka koji izazove veličina zatvora i suočavanja s njegovom poviješću, otok vam se u kratkom vremenu uvuče pod kožu i nekako stalno želite iznova odlaziti na to mjesto. Tako se javila misao da bi i otok i duhovne vježbe trebalo nekako zabilježiti da ostane vidljivi trag svega što isusovci tamo rade i što taj otok nudi.” Pojasnio je kako je cijeli film snimljen kroz dvije godine, a prvotna ideja bila je snimiti kratku reportažu o duhovnom kampu. Na kraju se njegova ideja razvila u dugometražni dokumentarni film reportažnog karaktera.

Jedinstvenost i čudo Golog otoka je u tome, smatra Bevanda, što je bogat prekrasnom prirodom, čistim morem, mirom i tišinom. S druge pak strane to je otok natopljen patnjom i opterećen strašnom poviješću. “Dolazak na takvo mjesto svakako utječe na svakog čovjeka, još kada se na takvom mjestu, kroz duhovne vježbe u šutnji i vodstvo isusovaca, suočite s Bogom i samim sobom to zaista promijeni čovjeka”, navodi Bevanda o utjecaju boravka na Golom otoku. Također navodi da boravak na takvom mjestu pozitivno utječe na sve dijelove života: “Kada pustite Boga da uđe u vaše srce tada se cijeli život mijenja, pa tako i odnos u bračnom životu.”

Glavna poruka je oprost. Prvenstveno sebi, a onda uz Božju pomoć i drugima oko sebe.’

Gotovi svi u Hrvatskoj su čuli za Goli otok te da se iza njega krije jedna surova povijest, ali Bevanda poručuje kako je ideja ovog filma bila Goli otok danas i što se događa na njemu danas. On filmom pokušava prikazati otok bez politike i optuživanja. “Naravno da ne možete raditi film o Golom otoku ili na Golom otoku bez da spomenete njegovu povijest i tešku prošlost. Ipak, glavna poruka filma je oprost. Opraštanje prvenstveno sebi, a onda uz Božju pomoć i drugima oko sebe.”

Autor objašnjava da je film nastao vrlo spontano i to u nekoliko faza. Neplanirano, tijekom snimanja tema i predavanja na kampu, u središnji dio filma ušlo je svjedočenje Đurđice Fučkan koja je održala predavanje tijekom povijesno-politološkog tjedna. “Njeno svjedočanstvo vrlo je emotivno i jako, ali također poziva na ono što je i sama tema filma, a to je iskreni oprost”, pojašnjava autor. Fučkan je na Golom otoku govorila kao majka i kćer. Ispričala je sudionicima priču o svom ocu koji je bio politički zatvorenik na Golom otoku.

Snimanje filma na otoku odvojenom od mnogih blagodati modernog svijeta donosi sa sobom i neke izazove. Bevanda se morao opremiti dodatnom opremom. “Najveći izazov bila je struja. To je otok bez struje, a sva oprema koja vam treba za snimanje ide na baterije koje se moraju puniti. Srećom, iz iskustva s duhovnih vježbi znao sam što me čeka, pa sam se opremio mobilnim punjačima i krenuo u akciju.”

Iako više nema toliko vremena za volontiranje, Bevanda je i dalje aktivan u udruzi Magis te je istaknuo da je s mnogim sudionicima i volonterima i dalje u kontaktu jer boravak na kampovima rađa posebne odnose. Kako prema drugima, tako i spram Boga. Iako smatra da je svako mjesto prostor za susret s Bogom, Bevanda ipak ističe taj otok, to mjesto materijalne i duhovne pustinje.

Na Golom otoku, koji je poput slike duše koja vapi za Bogom, lakše se otvoriti Bogu. Osim toga, uz vodstvo isusovaca i ignacijanskih duhovnih vježbi u šutnji, još bolje naučiš slušati Boga i prihvaćati što ti govori.”