Čovjek je na zemlji neumorni tragatelj za pravim blagom, istinskim vrijednostima, onim što će ga ispuniti i usrećiti. On čezne za onim što će ga vinuti do vječnosti. Između mnogih vrijednosti koje se danas promoviraju, koje su za tolike na cijeni, postavlja se pitanje što je najvrednije, za što se isplati založiti, žrtvovati. Po čemu se ljudi danas mjere; štoviše, bivaju cijenjeni jedni od drugih, postižu određeni status u društvu? Zar ne – kako svjedoči ponašanje mnogih – ponajviše po bogatstvu i standardu, ugledu i vlasti koju imaju, karijeri, zatim zdravlju, ljepoti, uspješnosti.

Vjekovno vjerničko iskustvo, koje nam prenosi današnje prvo čitanje, stavlja pred nas mudrost kao najveću vrijednost za čovjeka. Time nas sveti pisac uči kako smo jedni druge pozvani vrednovati po mudrosti koju nosimo u sebi. Mudrost je najveće blago našega bića, i očituje se u svem našem življenju. Ona nije tek posjedovanje znanja koje napuhuje, nije tek „vladanje“ brojnim informacijama, nego istinska mudrost, od Boga objavljena i pohranjena u naše osobnosti. Nju treba izmoliti i primiti poniznim srcem. Mudrost, koju nam Bog daje, postaje vodilja našem životu i radu; ona odsijeva našim stavovima i prosudbama, odlukama i savjetima bližnjima; ona je najdragocjenija baština. 

Mudrost se spoznaje i prihvaća tek u susretu s Bogom, u poniznom otvaranju njegovoj živoj prisutnosti.

Postoji li u nama uopće čežnja za mudrošću koju Bog daje? Ili samo za nečim materijalnim? Koliko se još uopće međusobno cijenimo po mudrosti koju u sebi nosimo i prenosimo? Mudrost se spoznaje i prihvaća tek u susretu s Bogom, u poniznom otvaranju njegovoj živoj prisutnosti. Vjerujem da smo zato danas ovdje, jer smo je potrebni. I željni. Pred nama kao primjer stoji kralj Salomon, koji je iznad svega od Boga tražio, prihvaćao i slijedio njegovu mudrost: „Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti…“ 

Istinski čovjek vjernik sebe i svoje življenje sagledava u ogledalu te Božje mudrosti. Ona nam pomaže otkriti sebe, ciljeve svojih nastojanja, motivaciju, put kojim se dolazi do ostvarenja zadanoga… Sve to dolazi po mudrosti. I nadalje, čovjek vjernik u svojim se odlukama vodi jasnim i utemeljenim principima, koji su opet darovani od Boga. 

Da se pravo shvaćamo tek u susretu s Bogom, svjedoči također evanđelje o susretu nekoga mladića s Isusom. Pred Isusovim samilosnim pogledom mladić otkriva sebe, svoju situaciju, svoju čežnju, ali i rješenje koje barem trenutno nije mogao prihvatiti. Pripazimo li na zapovijedi koje mu Isus nabraja, a za koje mladić ističe da ih je živio, uočit ćemo da su to zapravo „zapovijedi druge ploče“, koje označavaju odnos s bližnjima. Mladić je moralno živio, vršio je zapovijedi prema bližnjima, no očito Bog nije bio „sve njegova života“, prvi u njegovu životu. Bog mu nije bio dostatna mjera življenja. Čini se da – poput mnogih suvremenika – nije imao „živoga“ odnosa s Bogom. Sve je bilo zatvoreno u ispunjavanje običaja ili ostvarenje humanih odnosa, ali je Bog ostajao daleko. 

Ta opasnost postoji za kršćane našega doba. Neki na nju lako nasjedaju i ona ih zakoči. Sastoji se u tome da ne ulazimo u životni, iskreni odnos s Bogom, kako nas je Isus učio. Ostajemo samo na obavljanju i primanju svega. Živimo tako na svojevrsnoj distanci od Boga. Primamo sakramente, ali ne dopuštamo Bogu da zadire u naše živote; slijedimo neke navike i običaje, a Bog nam ostaje stran, dalek. Nadalje, volimo sami kreirati svoj put. Smetaju nam evanđeoski zahtjevi, nauk i pravila Crkve koji iz istih proizlaze. Oni, naoko, guše našu slobodu. A nismo ni svjesni da smo se drugim stvarima zarobili. I zato nismo sretni. 

Uz sav trud oko života po zapovijedima, mladić je imao svoje „božanstvo“ koje nije mogao napustiti. Zato mu Isus govori: „Jedno ti nedostaje.“ A to jedno životno je važno. To je sloboda, nenavezanost, siromaštvo, nesputanost da bi bio posve Božji, protočan za mudrost Božju, za Božju ljubav. Sve je to resilo Isusa. Bio je siromašan, slobodan, a utjelovio je u sebi mudrost i ljubav Božju, spasonosnu za sve nas. 

Zna se danas od tolikih čuti pohvala vlastitoj pravednosti: „Ja nisam grešnik. Nisam nikoga ubio, ništa ukrao, živim pošteno…“, a da ipak nema ni bliskosti s Bogom, ni dubljega odnosa s njim, ne raste se u zdravoj duhovnosti; štoviše, život odiše nekom prazninom i nezadovoljstvom, jer jednostavno Bogu nije dano mjesto koje zaslužuje. 

Isus vrednuje naš trud oko života po zapovijedima. Ali on ipak želi ispuniti našu čežnju za istinskim blagom, koje je u Bogu. S njim dolazi istinska mudrost te duhovni i svaki napredak. Tek čovjek slobodan za Boga, vođen njegovom mudrošću, umije se pravo postavljati prema materijalnom, time se služiti da bi Boga i bližnjega ljubio i njima vjerno služio. 

Prolazio neki mudrac pored nekoga sela. Na rubu sela u šumarku se pripravio na spavanje ispod nekog drveta, kadli eto ti njemu nekog seljaka iz tog sela. Reče mu on: „Daj mi onaj skupocjeni kamen što ga imaš?“ – „Kakav kamen?“ upita ga mudrac. – „Sinoć sam sanjao“, nastavi seljak, „da ću danas u prvi suton naći mudraca na rubu našeg sela i da mi on može dati skupocjeni kamen od koga ću se zauvijek obogatiti.“ Mudrac je potražio po svojoj torbi, izvadio kamen i rekao: „Vjerojatno se radi o ovome kamenu. Našao sam ga neki dan na šumskom putu. Izgleda da je tebi određen, pa ga imaj!“ I dade mu ga. Bio je to veliki prekrasni i skupocjeni dijamant. Seljak je s čuđenjem promatrao blještavi skupocjeni kamen. Tada ga uze i otiđe kući. Ali cijelu sljedeću noć prevrtao se po krevetu i nije mogao zaspati. Sljedećeg jutra uzeo je kamen i odnio ga mudracu s riječima: „Ah, uzmi ga nazad. Ali, molim te, daruj mi umjesto ovoga kamena ono bogatstvo koje ti je omogućilo da si mi tako lakog srca mogao dati ovaj kamen.“ 

To bogatstvo je znak „posjedovanja“ mudrosti, koju je Isus objavio i tražio od mladića. On je otišao od njega žalostan, „jer imaše velik imetak“; jer ga je imetak zarobio. Mudrost koju Isus traži od svojih sljedbenika je pretpostavka da bismo koračali za njim i napredovali kao njegovi učenici. Budimo zato spremni na tu avanturu. Isusov ljubazni pogled nad nama svjedoči nam njegovu trajnu blizinu i podršku te sigurno vodstvo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.