Da vjera može biti besplodna, ne treba posebno dokazivati. Iskustvo nam pokazuje da je vjera podložna formalizmu i da ne mora biti nužno povezana sa stvarnim životom, piše franjevac Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Ivanda za Svjetlo riječi. Štoviše, sam život može ići u posve drukčijem pravcu od onoga pravca što ga naznačuje vjera. U tom slučaju vjera kao takva ostaje prikraćena, odnosno promašuje se bit same vjere. “Vjernik” ne ostvaruje smisao i cilj svoje vjere. Vjera ne donosi plodove. Ostala je u zametku ili u stanju “inkubacije”.

Prema teologu M. Volfu, besplodna vjera je česta pojava u našem današnjem vremenu. On navodi tri razloga besplodne vjere. Prvi se tiče same osobe vjernika, odnosno njegova karaktera: za neke ljude vjera koju su prihvatili previše od njih zahtijeva te iz nje izabiru i uzimaju što im se sviđa, kao kada u restoranu iz jelovnika odaberu nešto po svom ukusu, a drugo izostave. Prihvaća se selektivnost i djelomičnost, a odbacuje cjelovitost. Takva okljaštrena vjera može čovjeku dati privid da je vjernik, a zapravo je riječ o nijekanju ili izdaji prave vjere.

Mamac zla je uvijek prividno moćniji i izgledniji od onoga što promiče vjera.

Drugi je razlog mamac napasti. Čak i oni koji su prihvatili sva načela vjere, u svijetu čiji su sustavi dijametralno oprečni vjeri, padaju u kušnju: kušnju prijevare na poslu, nevjernosti u braku, plagiranja u akademskom radu, zloporabe svećeničkog autoriteta, i mnogo drugih nemoralnih i krivih stavova ili djela. Mamac zla je uvijek prividno moćniji i izgledniji od onoga što promiče vjera. Put vjere je težak, uzak, pun odricanja. Put mimo vjere je širi, lakši i brži, i donosi korist i osobni probitak. Ono što vjera zahtijeva od krš­ćana često je u usporedbi s logikom sustava u kojima živimo staromodno i nepraktično. Mamac napasti je pojačan snagom sustava koji nas okružuje i u kojemu sudjelujemo. Sustav ima svoja pravila i svoju moć. Ako se izdvojiš, propadaš. Bivaš isključen, ili u najmanju ruku izrugan. Krhki i grješni kakvi jesmo lako se zavedemo moći, novcem ili slavom. Prilagodimo se sustavu i postanemo mu lojalni. Kao kada vojnik u svojoj jedinici čini ono što svi čine, iako to kao privatna osoba, da nije u tomu sustavu, nikada ne bi činio. Jednostavno sluša naredbe ili igra ulogu koju mu je pripisao sustav. Svako područje suvremenog života nameće svoja pravila, svoje “bogove”. To je novi politeizam u kojemu slijedimo glas jednoga boga na poslu, drugoga kod kuće, a nekoga drugog u crk­vi. A Bog, onaj pravi, želi oblikovati čitav život.

Vjeru se također može koristiti samo kao stimulator koji podiže i osnažuje u ostvarenju planova i programa koje čovjek sebi zacrta.

Treći je razlog besplodnosti vjere pogrješno tumačenje vjere. Primjerice tumačenje vjere kao “droge”, odnosno sredstva koje ublažava bol ili tješi u životnim tminama i razočaranjima. Neka vrsta “opijuma” kako je primijetio Marx. Činjenica je da vjeru tražimo najviše kada nastupi životna kriza: bolest, neuspjeh ili raspad odnosa. Kada čovjek dođe na dno i nađe se u očaju i bezizlaznosti. Prije toga vjera je praktički bila nešto usputno, sporedno, a sada odjednom kao da dobiva šansu da se prometne u nešto prvotno i središnje. Jer, mogla bi dovesti do izlječenja, do vraćanja života u normalno stanje. Vjeru se poima kao sredstvo izlječenja i izbavljenja. Vjeru se također može koristiti samo kao stimulator koji podiže i osnažuje u ostvarenju planova i programa koje čovjek sebi zacrta. Oni ne moraju biti u skladu s vjerom, ali vjera može pripomoći, štetiti sigurno neće. Neće biti naodmet blagosloviti i prizvati Boga u pomoć. Vjeru se ovdje shvaća kao nešto što može promaknuti trenutne željene ciljeve ili ukloniti preprjeke u postizanju nečega što nije povezano s vjerom.

Vjera treba određivati način cijeloga života, označavati put kojim trebamo ići, kao i mračne i jednosmjerne ulice koje trebamo izbjegavati.

Shvaćena samo tako, djelomično i istrgnuta iz cjelokupna konteksta, vjera pogrješno funkcionira. Ne oblikuje čovjekov život, ne mijenja ga i ne usmjerava. Vjera prestaje biti besplodna i postaje djelotvorna kada nas vodi na životnom putu i daje smisao svakom koraku koji činimo. To je svakodnevno ulaženje u priču Božjeg susreta s čovjekom. Vjera treba određivati način cijeloga života, označavati put kojim trebamo ići, kao i mračne i jednosmjerne ulice koje trebamo izbjegavati. Je li ono što činimo u suglasju s tom pričom? Ako jest, onda je vjera životno plodonosna. Ako nije, onda je u konačnici besplodna i izgorjet će poput slame. Jer, vjera bez djela je mrtva vjera (Jak 2,26).