Da bi se proces iscjeljenja koji molitva može započeti i proizvesti učinio razumljivim, možemo prvo nešto reći, naravno, sa stajališta vjere, a onda pogledati na molitvu iscjeljenja s medicinsko-znanstvenoga gledišta: kako to može vidjeti današnji čovjek koji je, nažalost, sve udaljeniji od perspektive vjere i same institucije Crkve – a vrlo često i u nekoj svojoj nutarnjoj borbi s obje strane ili u stalnom kompromisu s obje, piše fra Anto Radoš za portal Svjetlo riječi. No s druge strane, čovjek je ontološki, u svojoj biti, nošen vjerom koja mu je na neki način urođena, svojstvena ili posredovana samom tradicijom. Vjera je na neki način urođena jer je čovjek po svojoj naravi biće vjere putem koje traga za onim što je otajstveno, što ga transcendira – za mističnim. Kako to lijepo kaže sv. Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”

Molitva kao susret

Unatoč svemu, može se priznati da ne postoji ništa toliko zajedničko čovjeku, ništa bliže našem svakidašnjem životu od pomisli na Nekoga koji mu je, iako daleko, tako neposredno prisutan. Govoreći tako i misleći tako o samoj strukturi čovjeka kao religioznoga bića dolazi se do same molitve koja bi trebala biti na prvom mjestu označena i vođena „susretom” – dijalogom. Prije svega sa samim sobom, a onda, kako to kaže sveti Augustin, „s Onim koji nam je bliže nego mi sami sebi”. Iz ove je perspektive molitva, ako nije susret i dijalog, ostavljena samoj sebi ili prelazi u puko zadovoljavanje „naših” potreba ili, još teže rečeno, ispunjenje obveza.

Govoreći tako i misleći tako o samoj strukturi čovjeka kao religioznoga bića dolazi se do same molitve koja bi trebala biti na prvom mjestu označena i vođena „susretom” – dijalogom.

S druge strane, sama je molitva izričaj naše ljudskosti koja teži za cjelovitošću, zdravljem: „jačanjem” naše slabosti i to već od samoga rođenja, kao neka limfa našega življenja. Konkretno rečeno, molitva i iscjeljenje traže uvijek neki vid odnosa koji, kako je rečeno, ima narav susreta i dijaloga. Dok je prvi vid vođen duhom, drugi je tijelom i psihom. Pod oba vida susrećemo nadu i povjerenje koji su sastavni dio čovjeka i njegov duboki oslonac. Zatim sam čovjek počinje vidjeti molitvu kao zaziv i pomoć, koji se sami pretvaraju u zahvalu i hvalospjev iako ih sam čovjek ne bi znao izreći riječima. U svemu tome čovjek pronalazi odgovor u onom što moli, ali je često i on sam odgovor.

Molitva kao odgovor

Moglo bi se reći da je molitva uistinu najbolji odgovor samom čovjeku i njegovoj potrazi za spoznajom samoga sebe. U procesu molitve koja postaje molitva ozdravljenja cijeli je dijalog intiman, vođen nadom i povjerenjem tako da dosta puta i sama bol postaje podnošljiva ili čak nestane. U protivnom dolazi do prihvaćanja same bolesti ili kako nas to poučava Isus iz Nazareta: sve dok ne prihvatimo svoj križ i ponesemo ga, on predstavlja teret!

U procesu molitve koja postaje molitva ozdravljenja cijeli je dijalog intiman, vođen nadom i povjerenjem tako da dosta puta i sama bol postaje podnošljiva ili čak nestane.

Vjeru, nadu i ljubav živimo molitvom i u molitvi kako nam to poručuje apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima 5,17: „Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte! Jer, to Bog hoće od vas u Kristu Isusu.” Ovaj nas poziv na molitvu bez prestanka nekako budi i potiče da iziđemo iz samih sebe i uđemo u odnos s „Nekim” koji sam izlazi iz sebe i čovjeka čini sve sposobnijim da ponire u samoga sebe – pogotovo kada je u boli i patnji i u samom sebi pronalazi mogućnosti svoga ozdravljenja i življenja. Kad je čovjek u sebi i sa sobom, lakše uzdiže svoj pogled prema nebu, što nam poručuju i sve religije: da je vjernik vođen uzdizanjem pogleda prema Gore, tražeći Nešto ili Nekoga koji ga nadilazi. A u kršćanskoj objavi i tradiciji „Netko”, Bog dolazi nama, dolazi u susret čovjeku donoseći mu sve potrebno za život, dolazi po Isusu iz Nazareta koji je sam Liječnik i lijek…

Molitva i ozdravljenje otvaraju granice nudeći čovjeku odgovore na velika pitanja koja nosi u sebi: tko sam, odakle dolazim, zašto umirem, koji je smisao moga življenja i zašto je patnja prisutna u svijetu.

Molitva i ozdravljenje otvaraju granice nudeći čovjeku odgovore na velika pitanja koja nosi u sebi: tko sam, odakle dolazim, zašto umirem, koji je smisao moga življenja i zašto je patnja prisutna u svijetu. U ovom procesu molitve i suočavanju s odgovorima na egzistencijalna pitanja već ovo samo suočavanje može dovesti do ozdravljenja. Naravno, i ove odgovore nam je donio sam Isus iz Nazareta koji ih je sam živio. Stoga je potrebno imati iskustvo Isusa iz Nazareta ne samo kao Sina Božjega, Boga, nego i čovjeka.

Molitva kao životna hrana

Ponirući u sebe i susrećući sebe, čovjek u svojim patnjama, tražeći put ozdravljenja uključivanjem molitve, sve više nadilazi sebe i svoja ljudska ograničenja. U tom procesu dolazi tako do dubina svoga srca, nalazeći u sebi svog Autora, Stvoritelja i često tako bolesti bilo koje vrste nestaju i dolazi do ozdravljenja. Čovjek dolazi do spoznaje da je dosta puta gubio sve dok je tražio ono materijalno zbog čega se sam i razbolio.

U svakom slučaju, s gledišta antropologije i teologije, čovjek nedostatkom molitve prazni onaj esencijalni dio samoga sebe – tako se degradira i ranjava. Moleći, čovjek hrani i jača svoju vjeru i tako se upućuje prema ozdravljenju. Pritom je jedna spoznaja vrlo bitna: a to je da molitva ne ozdravljuje nego sama vjera: „Vjera te tvoja spasila” – molitva je samo put, a rekli bismo i hrana.

Pritom je jedna spoznaja vrlo bitna: a to je da molitva ne ozdravljuje nego sama vjera: „Vjera te tvoja spasila” – molitva je samo put, a rekli bismo i hrana.

Katekizam Katoličke Crkve (br. 2744) kaže nam da je molitva „vitalna potreba”, ona je kao disanje i ponavlja nam da čovjek nije samo psiha nego i duh koji samo u molitvi nalazi zrak koji priroda u nas udahnjuje. Toma Akvinski nam poručuje da čovjek nije samo materija, vegetativna duša nego duhovna duša. Te iste stvari, ali na drugi način, kaže nam Isus u Lukinu evanđelju 18,1-8 u prispodobi o ustrajnoj udovici. Evagrije Pontski, jedan od pustinjskih otaca iz 4. stoljeća, ističe da ustrajna molitva može postati „naš zakon” kao što je zrak koji dišemo vitalan za naš život.

Vjerovati donosi ozdravljenje, a zdrav čovjek je sposoban vjerovati. Čovjek bez vjere ide u takozvanu asfiksiju (gušenje i gubitak svijesti) nakon čega oboli, a molitva mu potom dolazi kao kisik koji ga dovodi do duha koji vraća u život.

Gore navedeni elementi predstavljaju osnove metode hagioterapije koju je utemeljio svećenik i profesor dr. sc. Tomislav Ivančić i zajednice „Molitva i riječ” čiji sam član, utemeljitelj istoga pokreta u Italiji te voditelj Centra za hagioterapiju u Međugorju. Pojam hagioterapija u prijevodu znači iscjeljivanje svetim, a kao znanstveno-terapijska disciplina istražuje čovjekovu duhovnu dimenziju i time omogućuje čovjeku sasvim novi pristup razumijevanja njega samoga. Vjerovati donosi ozdravljenje, a zdrav čovjek je sposoban vjerovati. Čovjek bez vjere ide u takozvanu asfiksiju (gušenje i gubitak svijesti) nakon čega oboli, a molitva mu potom dolazi kao kisik koji ga dovodi do duha koji vraća u život. Život je riječ koja ozdravlja, otvara dobru, i vodi prema dobru. Baš kao što piše sveti Ivan Zlatousti: „Svaki put kada si bez kisika ma gdje god bio započni moliti, moleći dobivaš – ne samo snagu života već udišeš i donosiš u sebe Duha Svetog koji sve osvjetljuje i svemu daje boju.” Moleći, kaže Zlatousti, čovjek unosi u sebe liturgiju života i otvara se prostranstvu neba pokazujući da ja nisam ono što jesam nego što mogu biti – u ovom slučaju zdrav. Tko nauči stupiti u odnos s Bogom i s njim komunicirati postaje zdrav i sposoban ići u susret svakom čovjeku. Zaključit ćemo nagovorom pape Franje o molitvi na jednoj od njegovih općih audijencija: „Molitva je kormilo koje upravlja u Isusovom smjeru jer kad Isus moli on nas već poučava moliti: po njegovom načinu moljenja možemo pronaći neke karakteristike kršćanske molitve. Ona ima prije svega svoj početak ujutro dok svijet još spava. Ona vraća duši ono što bi joj odnijelo svjetlo i život. Jedan dan bez molitve je dan koji nema svjetla i s tim je bez svjetla; sve ono što činimo, iako bi moglo biti izuzetno, bez molitve nema oblika i ne donosi radost. Moleći Isus nas uči poslušnosti i slušanju zato molitva mora uvijek biti susret i slušanje Boga: tada svakodnevni problemi nisu više prepreke nego mogućnosti i onaj pored mene nije nikada neprijatelj, nego čovjek s kojim mogu surađivati i načiniti jedan korak prema Bogu… Tvoje malo što posjeduješ može biti sve za onog koji nema ništa: molitva pretvara u život ono što mi vidimo kao osudu i tako nam otvara obzorja duše i srca.”