Današnji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom vojskom u glasovitoj bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V.

Od listopada 2002. do listopada 2003. blagopokojni papa Ivan Pavao II. je proglasio Godinu krunice. Povodom toga je izdao Apostolsko pismo “Krunica Djevice Marije” o krunici koju je uputio biskupima, svećenicima i svim vjernicima.

U tom pismu nam toplo preporučuje moljenje i promicanje krunice te poziva na bolje upoznavanje punog značenja ove molitve, kao i njezino otkrivanje tamo gdje je pala u zaborav. “Moliti krunicu nije ništa drugo doli razmatrati s Marijom Kristovo lice” (br. 3). I to na Marijin način, u Marijinom društvu i njezinoj školi dublje upoznati i dosljedno slijediti Krista.

Otajstva krunice uvode nas u živo zajedništvo s Kristom!

Krunica je imala važno mjesto u duhovnom životu pape Ivana Pavla II. i pratila ga, kako kaže: “u trenucima radosti i trenucima kušnje. Njoj sam povjeravao tolike brige i u njoj sam uvijek nalazio utjehu” (br. 2). Neposredno nakon što je izabran za Petrova nasljednika Ivan Pavao II. je izjavio: “Krunica je moja najdraža molitva” (br. 2).

Iz ovih kratki misli pape Ivana Pavla II. otkrivamo da nas sama otajstva krunice uvode u živo zajedništvo s Kristom, po srcu njegove Majke. Desetice krunice obuhvaćaju događaje iz kojih je satkan život pojedinca, Crkve, naroda i cijeloga čovječanstva.

Mi se danas nalazimo u vremenu gdje se vjera i crkvenost mnogih kršćana u krizi, a i sadašnje vrijeme ne pogoduje meditaciji i sabranosti, kao i molitvi općenito. Čak se mogu čuti i prigovori na molitvu krunice – da je suhoparna, dosadna i nesuvremena molitva za naše doba. No, potrebno je štovanje Bogorodice prvo otkriti u onom svjetlu u kojem ga promatra Drugi vatikanski sabor. Sabor ističe temeljnu usmjerenost čašćenja Marije prema kristološkom središtu kršćanske vjere Kristu, na takav način da “dok se Marija časti , Sin se… pravo upoznaje, ljubi, slavi” (LG, 66).

Marija je “nenadmašan uzor” razmatranja Krista!

Gospodin je Mariji u osobi voljenog učenika Ivana povjerio sve sinove i kćeri Crkve: “Ženo, evo ti sina”. Ona je “nenadmašan uzor” razmatranja Krista, a otajstva krunice su zapravo Marijina u srcu utisnuta kontemplativna sjećanja i posadašnjenja onih djela koja je Bog učinio u Kristu. Od svih stvorova nitko nas od nje ne može bolje uvesti u tajnu i poznavanje Krista, primjerice, kad u Kani poziva sluge da čine što im Isus naredi ili kada kod Navještenja poslušnom vjerom zaključuje: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi”.

Stoga, krunica nam je pomoć koja nas uvodi u Kristov život u Marijinu društvu, jer prava marijanska pobožnost uvijek je kristološka, koja nas vodi boljem upoznavanju Sina Božjega i vršenju njegovih zapovijedi. (Iv 19,26).

Marija je živjela s pogledom upravljenim na Isusa i pohranjivala u sebi svaku njegovu riječ. Sjećanja na Isusa bila su utisnuta u Marijinom srcu, prebirući po njima molila je na neki način svoju krunicu. Krunica polazi od Marijina iskustva i izrazito je kontemplativna molitva, koja zahtjeva polagan ritam da bismo razmišljali kroz srce Kristove majke o događajima života Gospodinova.

Krunica nas uvodi u sveobuhvatnu spoznaju Krista Marijinim putem!

Gdje se previdi ova kontemplativnost, ili ako ju se ne poštuje, krunica ostaje bez duše, lako se izrodi u mehaničko suhoparno izgovaranje praznih formula. Duh Sveti je unutarnji učitelj koji nas uvodi u puninu istine o Kristu i nitko ne može u Kristu prepoznati Boga bez poticaja Duha Svetoga. Da bismo objavu Božju prihvatili vjerom, potrebno je iskustvo šutnje i molitve koja otvara riječi Božjoj da je istinski spoznamo.

Papa Ivan Pavao II. krunicu je dopunio otajstvima svjetla – događajima iz Kristovog javnog života između krštenja i muke “da bi se snažnije istaknula kristološka dubina krunice” (br. 19). I tako nadopunjena sada će nam na “potpuniji način postati sažetak svega evanđelja”. Jer u tim novim otajstvima razmatramo: krštenje na Jordanu na početku Kristova djelovanja, samoobjavljivanje na svadbi u Kani, navještaj kraljevstva Božjega s pozivom na obraćenje, preobraženje na brdu Taboru te ustanovljenje euharistije. I tako, od otajstva do otajstva, krunica nas uvodi u sveobuhvatnu spoznaju Krista Marijinim putem jer je ona nerazdruživo povezana s Kristom, živi od njega i po njemu.

U Apostolskom pismu o krunici papa nam je iznio i praktične upute kako moliti krunicu da ona postane put i pomagalo za sjedinjenje s Kristom. Kod moljenja valja zadržati metodu ponavljanja i razmatranja, ali ipak valja imati u vidu da je krunica pomoćno sredstvo te ne može zamijeniti čitanje Božje riječi.

Marija majka, učiteljica i voditeljica!

U tom smislu kod pojedinog otajstva može se pročitati kratki odlomak iz Biblije gdje nam u nadahnutoj riječi sam Bog progovara. Poslije pročitanog biblijskog teksta, Papa preporučuje da se ostane u šutnji prije nego nastavimo usmeno moliti jer je vrijednost šutnje pretpostavka razmatranja i meditacije.

Sama zrnca krunice nisu samo sredstvo brojenja izgovorenih Zdravomarija nego imaju svoju simboliku, usmjeruju prema križu. Podsjećaju na neprekidan hod razmatranja i kršćanskog usavršavanja. Ako se moli srcem, “krunica postaje duhovni put na kojemu je Marija majka, učiteljica i voditeljica koja podupire vjernika svojim moćnim zagovorom” (br. 37).

“Upirem svoje oči u vas, braćo i sestre svakog staleža, u vas, drage obitelji, u vas, bolesni i stari, u vas, mladi: ponovno uzmite s pouzdanjem krunicu u ruke”, jer iz krunice crpimo obilnu milost, primajući gotovo iz samih ruku Otkupiteljeve Majke”, poručuje Papa u svome Apostolskom pismu.

Izvor: Župa sv. Vida i sv. Jurja, Mađarevo