O izlasku Sunca razgovarao bih sa svojim Gospodinom predajući mu svoje čeznutljivo srce, moleći da ipak bude njegova volja, a ne moja. Do zalaska, ako moja molitva nije bila uslišana, u naletu frustracije, pretpostavio bih jednu od dvije stvari: ili sam zaboravljen ili jednostavno napušten. Ovdje se opisuje iskustvo koje je vlastito svima nama, prenosi Aleteia.

Neispavan, gledao bih u Mjesec i pitao se zašto je moj Gospodin zatvorio riznicu blagoslova koje sam očito zaslužio. Bilo je trenutaka kada bih otišao toliko daleko da bih se pitao je li ovo sve samo okrutna šala. Ubrzo ću se naći potišten, a moja pokušaj predaje želja bit će zamijenjen pronalaskom puta za bijeg. Umjesto da osluškujem njegov glas u tišini noći, posegnuo bih za daljinskim.

Ako moja molitva nije bila uslišana, u naletu frustracije, pretpostavio bih jednu od dvije stvari: ili sam zaboravljen ili jednostavno napušten

Shvatio sam da čekanje brusi želje srca. Nažalost, čekanje – za one sa slabim srcem – može dovesti do lutanja, a lutanje često stvara bol i vjerojatnost da se izgube. Moje me lutanje dovelo do ishitrenih veza, prihvaćanja pogrešnog posla samo zato što mi je trebao novac, vođenja ili ne vođenja ključnih razgovora. Sve  sam izbore napravio ne iz prkosa, već iz želje da umirim bol u svom srcu.

Nažalost, sve sam pogrešno shvatio. Zgrabio sam daljinski jer sam mislio da tama ustaljena u srcu može biti rasvijetljena umjetnom svjetlošću.

Moje me lutanje dovelo do ishitrenih veza, prihvaćanja pogrešnog posla samo zato što mi je trebao novac, vođenja ili ne vođenja ključnih razgovora.

Nedavno mi je sinulo da nije moj Gospodin taj koji uskraćuje blagoslov, nego ja. Kada potpišem predaju, ja sam taj koji zalupim riznicu ponuđenu vlastitom srcu. Kad grabim naprijed, nesiguran ili neodlučan, sa spoznajom da sve mora biti bolje od onoga što osjećam, uskraćujem svom Gospodinu prostor u kojem me tišina i samoća potiču da otvorim oči srca.