Što reći za 5. Antunovski hod nego radost, zajedništvo i mladost. Došavši u Sesvetska Sela ostala sam pozitivno zatečena brojem mladi koji su već bili pristigli. Nisam očekivala ništa posebno, mislila sam ‘još jedan hod, još jedno hodočašće‘, ali zapravo bilo je to nešto puno više od toga.

Veliki redovi pred improviziranim ispovjedaonicama svjedočili su Božju ljubav i Božje milosrđe, svjedočili su potrebu mladog čovjeka na istinski susret s Gospodinom, svjedočili su kako u srcima mnogih vlada žeđ za njim, žeđ za istinskom radošću. “O, Bože, kako si velik. Samo ti možeš učiniti da ovako radosni ljudi budu, samo ti činiš opet nešto novo u svakom srcu”, promišljala sam dok sam promatrala ljude oko sebe.

Samo ti možeš učiniti da ovako radosni ljudi budu, samo ti činiš opet nešto novo u svakom srcu.

U trenutku velikog proljetnog pljuska ta radost nije se umanjivala, naprotiv rasla je, kao da smo u jednom trenutku svi bili natopljeni Božjom milošću. Nakon susreta s Gospodinom u svetoj misi zaputili smo se prema Svetom Duhu. Malo po malo formirala se kolona dugačka nekoliko kilometara, kolona mladih ljudi, kolona molitve, pjesme i radosti.

Prolazeći kroz Sesvete i Dubravu ljudi su mlade hodočasnike s oduševljenjem promatrali. Posebno je bilo promatrati naše starije kako s osmijehom, pa i kojom suzom radosnicom pozdravljaju ovu Kristovu vojsku, usudim se reći Antunovu vojsku. Vjerujem da su ovi mladi unijeli radost u mnoga usamljena srca, toplinu u neka možda već pomalo hladna srca. Prolazeći gradom pronosili su vedrinu. Iako ništa nisu govorili, njihov hod, njihova molitva i pjesma govorili su puno toga.

Vjerujem da su ovi mladi unijeli radost u mnoga usamljena srca, toplinu u neka možda već pomalo hladna srca.

Došavši u Dubravu pred samostan i crkvu hercegovačkih franjevaca u Zagrebu impresivno je bilo vidjeti kako je inače veliko dvorište u tom trenutku postalo maleno dvorište, jer su se mnogi morali nagurati kako bi svi ušli unutra. Uslijedila je okrijepa, a nakon toga mladi su slavili Gospodina pjesmom i plesom. Nakon toga fra Stjepan Brčina pozvao je sve mlade da sjednu i na trenutak zašute, pozvao ih je na tišinu. Pjesma, smijeh, razgovori odjednom su stali. Bila je to tišina koja je odzvanjala, tišina koja je govorila puno toga. Fra Stjepan Brčina izmolio je molitvu za ljubav, a potom se prolomila pjesma “Daruj nam mir Isuse”. Zaista mogu reći da se osjetio jedan poseban mir, mir koji ispunja svako srce i mir koji zaista želi zavladati u svakom srcu. Vjerujem da je u tom trenutku nestao svaki umor koji se do tada nakupio. Osnaženi krenuli smo dalje prema Trgu.

Prekrasno je bilo vidjeti da su lica sve više radosnija, da se umor pretvara u radost, u iščekivanje, u molitvu. Mnogi su u srcu nosili svoje nakane koje su predali u zagovor sv. Antunu. Vjerujem da je i on bio radostan u prenošenju svake nakane Gospodinu.

Zaista mogu reći da se osjetio jedan poseban mir, mir koji ispunja svako srce i mir koji zaista želi zavladati u svakom srcu.

Kada smo došli na Trg, mladi animatori i fra Stjepan Brčina izveli su kratki skeč, a nakon toga svi zajedno smo kleknuli i fra Brčina je započeo molitvu. Tisuće mladih kleči na Trgu, svjedoči Gospodina tišinom i molitvom. Zaista je bilo posebno, neopisivo. Vjerujem da su mnogi prolaznici ostali dotaknuti tim, možda svjesni toga, a možda i ne. Ali vjerujemo da Gospodin na takav način dolazi i do njih. Mladi su time bili svjedoci živoga Gospodina, svjedoci da je Radosna vijest živa i djelotvorna i danas. Trgom se prolomila pjesma i ples, radost i nada, vjera i ljubav. Trgom se prolomilo svjedočanstvo Radosne vijesti. Nakon toga smo se uputili prema Svetom Duhu. Umor je možda bio vidljiviji, ali srce ispunjenije.

Putem prema Svetom Duhu pogled mi je zastao na jednom ocu i njegovoj kćeri. Djevojčica je sva radosna pogledavala mlade i nekako mi se učinilo da ih ‘kriomice‘ fotografira, a otac je zaklanjao pogled od njih. Upitala ga je: “Tata, tko su ovi?”, a on joj je odgovorio: “Zaostali ljudi”. No to maleno čisto srce nije odustajalo, nju je nešto privlačio. Djevojčica je sve više inzistirala na pitanjima, ali otac je sve više ignorirao. Ona je usporavala korak, a on je ubrzavao. U sebi sam molila za njega da mu Gospodin otvori oči srca, a za nju da uvijek traži Istinu. Želio je brzo prestići tu ‘vojsku‘ mladih, ali kao da ga je negdje nešto kopkalo, ‘kriomice‘ ih je pogledavao dok mu je korak sve više ubrzavao. Susrelo se maleno čisto srce i srce ‘otupjelo‘ u svijetu u pogledu prema tim mladim ljudima. No vjerujem da je Gospodin tada preko mladih s druge strane progovorio i tom očevom pomalo otupjelom srcu. Znam da nije isti došao doma.

Susrelo se maleno čisto srce i srce ‘otupjelo‘ u svijetu u pogledu prema tim mladim ljudima.

Došavši na Sveti Duh uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom kao vrhunac cjelodnevnog hoda. To je bio trenutak predanja i zahvale sv. Antunu što nas je okupio i Gospodinu koji je izlio more svojeg milosrđa na nas.

Peti Antunovski hod zaista je bio susret mladih ljudi okupljeni oko Gospodina po zagovoru sv. Anutna. Hvala ti sv. Ante što si providonosno sve nas okupio.