„Treba li njemu pomoć? Hoću li ga još dodatno utvrditi u njegovu neradu ako mu nešto dam? Sam si je kriv što nema.“ Ova pitanja i ovakve tvrdnje prečesto možemo čuti među nama katolicima. Sudjeluje se na svim liturgijskim okupljanjima, ide se od seminara do seminara, čim se završava jedna, već se počinje druga devetnica, moli se za razna oslobođenja, a srce ostaje stisnuto. Sve nabrojeno jest hvalevrijedno, potrebno i neizostavno, no je li iskreno i po Božju, ako nema otvorenosti srca za potrebe bližnjega? Mjera naše ukorijenjenosti u Bogu pokazuje se kroz naše djelovanje prema potrebitom, ako želimo biti još konkretniji, kroz milostinju.

Evanđeoska zgoda o siroti koja ubacuje od svoje sirotinje može nam poslužiti kao dobar priručnik za izgradnju i poboljšanje našeg odnosa s Bogom i s ljudima. Prije svega trebamo usvojiti i svim snagama prihvatiti da su to dva lica iste stvarnosti koju ne smijemo previše dijeliti. Svaki odnos ima svoju dinamiku, svoje uspone i padove, jake i slabe točke, ali ono bitno jest ujedinjujuća snaga ljubavi u beskompromisnom darivanju. 

Kad Bogu predamo svoje slabosti, tek tada ćemo biti slobodni od navezanosti na sebe.

Prvo promotrimo čemu nas Evanđelje želi poučiti primjerom sirote kad je u pitanju odnos s Bogom. Naš nas nebeski Otac poziva da u odnos s njim ubacujemo od svoje sirotinje. Lako je ubaciti od svoga bogatstva. Svi mi puno lakše dolazimo Bogu prinoseći mu darove i talente koje smo od Njega dobili. Još nam je lakše pristupiti s dobrim djelima koja smo učinili. Nemamo poteškoće doći k njemu ni s većim ili manjim duhovnim pobjedama. Sve su to naša bogatstva koja su itekako vrijedna i ugodna Bogu. Njih bismo uvijek trebali prinositi Bogu, ali, zagledani u sirotu udovicu, pođimo i korak dalje. Ubacimo u svoje molitve i svoje odnose s Bogom svu svoju sirotinju. Ono što je jadno i potrošeno, ono što mislimo da nije Njega dostojno. Upravo te prljavštine, te nepodopštine i otpade, dajmo Bogu. On i to želi. On želi da mu se predamo u potpunosti, da mu damo sve što imamo i što jesmo. Njemu slobodno možemo predati svu bijedu koju imamo. Zapravo, potrebno je predati mu svu tu našu sirotinju jer ju samo on može preobraziti i učiniti velikim djelima obraćenja. Kad Bogu predamo svoje slabosti, tek tada ćemo biti slobodni od navezanosti na sebe. Tada će naše srce biti slobodno ljubiti bez straha i pridržaja. Tada ćemo biti spremni za djela milosrđa i potpunog darivanja.

Prije nego što je počeo promatrati darovatelje hramske riznice, Isus je mnoštvu koje ga je slušalo dao upozorenje. Uputio ih je da se čuvaju onih koji su licemjerni te pod izlikom molitava i duhovnih fenomena bilo koje vrste iskorištavaju sirotinju. Čine ogroman grijeh jer umjesto da vidaju rane i pomažu, na što su i pozvani, oni se još i namiruju onime što pripada najpotrebnijima. I mi poslušajmo Isusovo upozorenje te se čuvajmo takvih, ali čuvajmo se i kako sami ne bismo postali njima nalik.

Poučivši nas o odnosu s Bogom, Isus nas dalje želi poučiti o odnosu prema bližnjima, ali i o odnosu prema materijalnome. Čini to pokazujući konkretni primjer siromašne udovice. Zanimljivo je da uopće ne dovodi u pitanje treba li ili ne davati milostinju. To kao da se podrazumijeva. Isus nas poučava kako naša milostinja treba biti čin ljubavi koji se ostvaruje u izlaženju iz samoga sebe. Istinski dajemo tek onda kad smo to osjetili, a ne samo usput. Dok dajemo samo od onoga što nam je preostalo, što nam ne treba i što nam neće nedostajati, ne činimo puno. Možda ćemo i dati veliki iznos, ali nećemo dati od sebe, u smislu da damo i dio sebe. Kršćanski dati milostinju ne znači mjeriti iznos novca, nego veličinu ljubavi i žrtve koja je u tom daru sadržana. Udovica je  svojim darom riskirala svoje blagostanje. Dovela je u pitanju svoju financijsku sigurnost kako bi nekome pomogla. Izišla je iz svoje komotnosti kako bi drugima posvjedočila ljubav. Darovala je samu sebe po uzoru na Krista koji nam se darovao do kraja. 

I dok gledamo primjer velikodušnosti sirote udovice koja od svoje sirotinje daje sve što ima, budimo i mi jednako velikodušni i bespridržajni. Neka nam ona nikako ne bude jeftini izgovor kad dajemo malo i reda radi. Ne zaboravimo: dala je sve što je imala. Danas, kad smo možda na bezbroj raznih načina previše navezani na novac, pobijedimo škrtost kako bismo vršili što Bog od nas traži. I znajmo da nije grijeh imati novca i imati svakakva izobilja. Grijeh je ostati zatvoren i proračunat u svom bogatstvu. A ako ćemo biti iskreni, pravo bogatstvo je radost tek onda kad se dijeli, kad se izdašno daje onima koji su u potrebi. Tada se ono umnaža na ovom svijetu, a zasigurno se stječe i bogatstvo za vječnost.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.